Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 17. 06. 2024.
Prijava

Čini se da se kršćanstvo vraća svojim ”eshatološkim” počecima

Autor: Aleksandar Miljković / 07. 06. 2023.

Od njenih samih početaka Crkva nikad nije bila u potpunom suglasju. Prvi period kršćanstva, kojeg francuski pravoslavni teolog Antoine Arjakovsky zove ”eshatološkim”, već donosi i sukobe i gorke podjele. Međutim, u ta prva tri stoljeća oči vjerujućih su najviše bile uperene k Nebu – iščekujući drugi dolazak Krista.

Komentirajući jednu drevnu kontroverzu oko datuma proslave Uskrsa, sveti Irinej Lionski (130.-202. AD) nas vrlo nadahnuto podsjeća da ”raznolikosti praksi samo potvrđuju jedinstvo vjere”. Prepirka u Antiohiji (54. AD) između apostola Petra i Pavla, potvrđuje da ni oni najsvetiji nisu imuni na duh razdora, koji jezdi interiorima eklezijskih zajednica i stvara pometnju.

Drugi značajan povijesni period u životu Crkve je bio i najduži – trajao je cijeli milenijum, a prof. Arjakovsky ga naziva ”političkim” (325.-1453. AD). Ovaj put pogledi su uprti više prema zemaljskom i društvenom uređenju Carstva (kasnije više njih). Ovo naravno ne znači da se eshatološki moment posve izgubio, ali on sve više postaje dio neke margine (monaške, npr.) i nije glavni fokus zajednice.

Soteriologija (nauk o spasenju) i eshatologija (nauk o ”posljednjim stvarima”) su usko povezane, ali nisu jedno te isto. Živuća ranokršćanska eshatološka zajednica je u novom, konfliktnom dobu Crkve bila zamijenjena često opsesivnom dogmatskom debatom i strogo klerikaliziranom soteriologijom. Čak i u 21. stoljeću još uvijek procesiramo neke štete i terete koje smo naslijedili iz te kršćanske ere.

Ni uz najbolju volju svetih otaca (i majki) naših, povremeni uzleti duha i bogoslovske misli nisu bili dovoljni za stvaranje trajne i autentične kršćanske civilizacije – kad je to bilo (realno) najizglednije.

Iz ovog svega je logično zaključiti da bi se povijest zadnje dvije tisuće godina moglo ispričati i kroz formaciju i razvoj ”ekumenske svijesti” unutar Crkve, ali i puno šire – u cijelome čovječanstvu. A ta povijest ima svoje uspone i padove, vrtoglavo neočekivane obrte i iskreno zapanjujuće providnosti.

Bliže našem vlastitom vremenu je ”denominacijsko” doba, gdje se eklezijski identiteti učvršćuju, a razlike produbljuju. Zanimljivo, u tom istom periodu (koji traje od reformacije do Pariške komune) dolazi i do velikih društvenih turbulencija – svijet… ili barem Evropa, kroz sve veću sekularizaciju i industrijalizaciju nazire na horizontu rađanje modernosti. I stvari više nikad neće biti iste za Crkvu.

Duboka konzervativnost koja se najjasnije projavljuje kroz netaknuto očuvanje tradicijskog sjecanja sada sve više dolazi u sukob s društvenom stvarnošću. Scena je pripremljena za dolazak posljednje etape u razvoju ekumenske svijesti – ”međudenominacijski” period… koji traje sve do naših dana.

Rani ”proroci” ove nove faze su bili intelektualni divovi koji su vrlo spretno i kreativno kombinirali najdublju patristiku, s najlucidnijim uvidima modernih filozofa (Pascala, Kanta, Hegela i ostalih).

Protestant Kierkegaard, kardinal Newman i ”ruski akvinski” (kako su zvali Vladimira Solovieva), su pioniri interdenominacijskog, a zapravo protoekumenskog načina razmišljanja o kršćanskoj vjeri.

Po njihovom mišljenju, modernost ne treba izbjegavati (što je ionako jalov posao) nego je treba reinterpretirati za suvremenog čovjeka.

Ovo su također počeci personalizma i egzistencijalizma koji će postati važne smjernice razvoja teološke misli u 20. vijeku u svim tipovima kršćanstva (ali i filozofskog ateizma).

A gdje se nalazimo sada? Međudenominacijski period je izgubio inicijalni zalet optimizma koji je posjedovao polovicom prošlog stoljeća. Stiglo se do određenih konceptualnih ”plafona”, počelo se pomalo rutinski praznosloviti o stvarima koje su vitalno važne za svakog živućeg kršćanina. Nije ni čudo da protivnici ekumenizma likuju i prelaze u kontraofanzivu.

Potrebna je (više nego ikada) još jedna promjena paradigme… Štoviše ona je i neminovna. Problem je djelomično u tome što mnogi u Crkvi nisu kreativno dorasli izazovima postmoderne i nude neka stara, okamenjena rješenja.

Često korupcija, ziheraštvo, nepotizam i licemjerje zasjenjuju obraz vjerskih institucija, a time indirektno štete i samoj vjeri (u smislu public relations).

Meni se, pak, čini da je kršćanstvo kao svjetska religija napravilo puni krug i da se vraća svojim ”eshatološkim” počecima.

Politički i denominacijski periodi su odigrali svoju ulogu u razvoju ekumenske svijesti (one iste svijesti, da smo svi pozvani za trpezu Kristovu, na koju nas Duh raspoređuje i posjeda) i sad ih napokon moramo ostaviti za nama… mada to neće biti nimalo lako jer je njihov upliv kapilarno prisutan u skoro svim našim kulturo-rodovskim identitetima.

Završimo zato potresnim riječima velikog pjesnika i mislioca interdenominacijske ere, one koja je upravo na svom zalasku: ”U mom kraju je moj početak”, T. S. Eliot (”Četiri kvarteta”).

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva