Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 29. 09. 2023.
Prijava

Čini se da se kršćanstvo vraća svojim ”eshatološkim” počecima

Autor: Aleksandar Miljković / 07. 06. 2023.

Od njenih samih početaka Crkva nikad nije bila u potpunom suglasju. Prvi period kršćanstva, kojeg francuski pravoslavni teolog Antoine Arjakovsky zove ”eshatološkim”, već donosi i sukobe i gorke podjele. Međutim, u ta prva tri stoljeća oči vjerujućih su najviše bile uperene k Nebu – iščekujući drugi dolazak Krista.

Komentirajući jednu drevnu kontroverzu oko datuma proslave Uskrsa, sveti Irinej Lionski (130.-202. AD) nas vrlo nadahnuto podsjeća da ”raznolikosti praksi samo potvrđuju jedinstvo vjere”. Prepirka u Antiohiji (54. AD) između apostola Petra i Pavla, potvrđuje da ni oni najsvetiji nisu imuni na duh razdora, koji jezdi interiorima eklezijskih zajednica i stvara pometnju.

Drugi značajan povijesni period u životu Crkve je bio i najduži – trajao je cijeli milenijum, a prof. Arjakovsky ga naziva ”političkim” (325.-1453. AD). Ovaj put pogledi su uprti više prema zemaljskom i društvenom uređenju Carstva (kasnije više njih). Ovo naravno ne znači da se eshatološki moment posve izgubio, ali on sve više postaje dio neke margine (monaške, npr.) i nije glavni fokus zajednice.

Soteriologija (nauk o spasenju) i eshatologija (nauk o ”posljednjim stvarima”) su usko povezane, ali nisu jedno te isto. Živuća ranokršćanska eshatološka zajednica je u novom, konfliktnom dobu Crkve bila zamijenjena često opsesivnom dogmatskom debatom i strogo klerikaliziranom soteriologijom. Čak i u 21. stoljeću još uvijek procesiramo neke štete i terete koje smo naslijedili iz te kršćanske ere.

Ni uz najbolju volju svetih otaca (i majki) naših, povremeni uzleti duha i bogoslovske misli nisu bili dovoljni za stvaranje trajne i autentične kršćanske civilizacije – kad je to bilo (realno) najizglednije.

Iz ovog svega je logično zaključiti da bi se povijest zadnje dvije tisuće godina moglo ispričati i kroz formaciju i razvoj ”ekumenske svijesti” unutar Crkve, ali i puno šire – u cijelome čovječanstvu. A ta povijest ima svoje uspone i padove, vrtoglavo neočekivane obrte i iskreno zapanjujuće providnosti.

Bliže našem vlastitom vremenu je ”denominacijsko” doba, gdje se eklezijski identiteti učvršćuju, a razlike produbljuju. Zanimljivo, u tom istom periodu (koji traje od reformacije do Pariške komune) dolazi i do velikih društvenih turbulencija – svijet… ili barem Evropa, kroz sve veću sekularizaciju i industrijalizaciju nazire na horizontu rađanje modernosti. I stvari više nikad neće biti iste za Crkvu.

Duboka konzervativnost koja se najjasnije projavljuje kroz netaknuto očuvanje tradicijskog sjecanja sada sve više dolazi u sukob s društvenom stvarnošću. Scena je pripremljena za dolazak posljednje etape u razvoju ekumenske svijesti – ”međudenominacijski” period… koji traje sve do naših dana.

Rani ”proroci” ove nove faze su bili intelektualni divovi koji su vrlo spretno i kreativno kombinirali najdublju patristiku, s najlucidnijim uvidima modernih filozofa (Pascala, Kanta, Hegela i ostalih).

Protestant Kierkegaard, kardinal Newman i ”ruski akvinski” (kako su zvali Vladimira Solovieva), su pioniri interdenominacijskog, a zapravo protoekumenskog načina razmišljanja o kršćanskoj vjeri.

Po njihovom mišljenju, modernost ne treba izbjegavati (što je ionako jalov posao) nego je treba reinterpretirati za suvremenog čovjeka.

Ovo su također počeci personalizma i egzistencijalizma koji će postati važne smjernice razvoja teološke misli u 20. vijeku u svim tipovima kršćanstva (ali i filozofskog ateizma).

A gdje se nalazimo sada? Međudenominacijski period je izgubio inicijalni zalet optimizma koji je posjedovao polovicom prošlog stoljeća. Stiglo se do određenih konceptualnih ”plafona”, počelo se pomalo rutinski praznosloviti o stvarima koje su vitalno važne za svakog živućeg kršćanina. Nije ni čudo da protivnici ekumenizma likuju i prelaze u kontraofanzivu.

Potrebna je (više nego ikada) još jedna promjena paradigme… Štoviše ona je i neminovna. Problem je djelomično u tome što mnogi u Crkvi nisu kreativno dorasli izazovima postmoderne i nude neka stara, okamenjena rješenja.

Često korupcija, ziheraštvo, nepotizam i licemjerje zasjenjuju obraz vjerskih institucija, a time indirektno štete i samoj vjeri (u smislu public relations).

Meni se, pak, čini da je kršćanstvo kao svjetska religija napravilo puni krug i da se vraća svojim ”eshatološkim” počecima.

Politički i denominacijski periodi su odigrali svoju ulogu u razvoju ekumenske svijesti (one iste svijesti, da smo svi pozvani za trpezu Kristovu, na koju nas Duh raspoređuje i posjeda) i sad ih napokon moramo ostaviti za nama… mada to neće biti nimalo lako jer je njihov upliv kapilarno prisutan u skoro svim našim kulturo-rodovskim identitetima.

Završimo zato potresnim riječima velikog pjesnika i mislioca interdenominacijske ere, one koja je upravo na svom zalasku: ”U mom kraju je moj početak”, T. S. Eliot (”Četiri kvarteta”).

Uvodnik

  • Nakon godinu dana učenja spremamo Ekumenu za veliki ispit
    Godinu dana je proteklo od 1. siječnja 2022., kada smo pokrenuli ovaj portal pa je potrebno osvrnuti se na prijeđeni put, zahvaliti se našim suradnicima i kazati nešto o našim aspiracijama i nadanjima. U prvom uvodniku ”Zašto pokrećemo ovaj portal i čemu Ekumena.org danas?” objavljenom prvog dana definirali smo stanje: ”Nakon pedesetak godina intenzivnoga ekumenskog … Pročitaj više
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva