Razdoblje adventa ili došašća, kojemu ime potječe od latinskog ”adventus” (=dolazak), pa otuda i hrvatski naziv ”došašće”, vrijeme je koje prethodi svetkovini Rođenja Gospodnjega odnosno Božića, a započinje s nedjeljom koja je najbliža blagdanu sv. Andrije (30. studenog) i traje četiri tjedna. Otprilike u 9. st. prva nedjelja došašća ustalila se i kao početak nove crkvene ili liturgijske godine.

Daleko podrijetlo Došašća treba tražiti u galikanskom vremenu priprave za blagdan Bogojavljenja, koji je bio krsni blagdan u tom dijelu Zapada i posljedično imao svoju sezonu priprave za krštenje slično korizmi. On je tako postao razdobljem posta i molitve, koje je isprva trajalo tri tjedna, ali je s vremenom produljeno na četrdeset dana slično korizmi. Postala je poznata i kao martinjska korizma, jer je započinjala blagdanom sv. Martina (11. studenog). Došašće u Rimu nije postojalo sve do druge polovice 6. stoljeća. Gelazijanski sakramentarij (6. st.) bio je prvi koji je uvrstio liturgiju došašća, čije podrijetlo najvjerojatnije nije u Rimu, nego u Raveni. Papa Grgur I. Veliki (umro 604. g.) skratio je vrijeme došašća sa šest tjedana na četiri, te je sam sastavio liturgijske tekstove i uredio lekcionar i kanon mise za vrijeme došašća.

Liturgijsko značenje došašća je dvojako: to je vrijeme osobne i duhovne priprave za svetkovinu Božića, odnosno sjećanja na prvi, povijesni Isusov dolazak, a samim time i vrijeme u kojemu se umovi i srca vjernika sjećanjem upravljaju prema njegovu drugome dolasku na svršetku svijeta.

Vrijeme došašća do 16. prosinca snažnije se usredotočuje na Kristov dolazak u slavi, a vrijeme od 17. do 24. prosinca služi kao najuža priprava za svetkovinu Isusova Utjelovljenja. Evanđelje prve nedjelje potiče kršćane da bdiju i budu spremni; druga i treća nedjelja podrobnije ističu lik i djelo Ivana Krstitelja, koji je njegov Preteča i čije djelovanje Isusu pripravlja put; a četvrta nedjelja došašća izravno govori o navještenju Mariji (liturgijska godina A), navještenju Josipu (liturgijska godina B) i Marijinu pohodu Elizabeti (liturgijska godina C). Uz proslavu došašća vezuju se i brojni narodni običaji, od kojih je najznačajnije postavljanje vijenca ili badnja s četiri svijeće, koje se pale slijedom nastupanja četiriju nedjelja došašća. Paljenje svijeća nas poziva na budnost i radost u iščekivanju Kristova dolaska među nas ljude.