Simone Weil (1909-1943) bila je filozof, mistik i politička aktivistkinja. Svoju misao temelji na teoriji posredovanja s čvorištima kao što su: odsutnost, ljepota, nesreća, metafizika otkupljenja, težina i milost… Autorica je niza tekstova sabranih u knjige, od kojih ih je nekoliko prevedeno na hrvatski.

***

Bog strpljivo čeka da ja napokon pristanem da ga volim.

Bog čeka poput prosjaka koji stoji, nepokretan i tih, pred nekim tko će mu možda dati komad kruha. Vrijeme je to čekanje.

Vrijeme je očekivanje Boga koji prosi našu ljubav.

Zvijezde, planine, more, sve što nam govori o vremenu, nosi nam Božju usrdnu molbu.

Poniznost u čekanju čini nas slićnima Bogu.

Bog je samo dobro. Stoga je tu i čeka u tišini. Dobro koje je samo dobro može biti samo tu.

Poniznost je stanovit odnos duše prema vremenu. To je prihvaćanje čekanja.

Bog i čovječanstvo su kao zaručnik i zaručnica koji su krivo dogovorili mjesto sastanka. I on i ona došli su i prije dogovorenog vremena, ali svaki na drugo mjesto, i čekaju, čekaju, čekaju. Zaručnik stoji, nepokretan, prikovan na mjestu za sva vremena. Zaručnica je rastresena i nestrpljiva.

Vrijeme, koje je naša jedina nevolja, jest dodir same Božje ruke. To je odricanje kojim On čini da mi postojimo.

Drži se podalje od nas jer, ako bi se približio, učinio bi da nestanemo. On čeka da idemo prema Njemu i iščeznemo.

U smrti jedni iščezavaju u odsutnosti Boga, drugi u prisutnosti Boga.

***

Simone Weil, ”Nadnaravna spoznaja”, prev. Mirjana Dobrović, Ljevak, Zagreb, 2000., str. 70-71.