Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 23. 07. 2024.
Prijava
Patrijarh Atenagora i papa Pavao VI u Jeruzalemu 1964. (Foto: Arhiva Svjetlo riječi)

Bratski zagrljaj koji je ujedno i obveza

Autor: Kurt Koch / 19. 01. 2024.

U povodu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kardinal Kurt Koch, prefekt Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, u svom eseju (koje preuzimamo kao naš uvodnik) promišlja o odnosu katolika i pravoslavaca 60 godina nakon povijesnog susreta svetog Pavla VI., pape, i ekumenskog patrijarha Atenagore. U nastavku donosimo cjeloviti prijevod Kardinalova teksta koji je objavio “Vatican News” na svojim mrežnim stranicama.

U Jeruzalemu se 5. i 6. siječnja obilježila 60. obljetnica susreta pape Pavla VI. i ekumenskog patrijarha Atenagore. Bio je to prvi susret pape i ekumenskog patrijarha nakon susreta između pape Eugena IV. i patrijarha Josipa II. tijekom Sabora u Ferrari (1438.-1439.). Ova važna obljetnica prije svega je plodonosna prilika da se osvrnemo na bolne odnose dviju Crkava u prošlosti, u razumijevanju da je jedini način djelovanja na prošlost pročišćavanje povijesnog pamćenja i praštanje. No, cilj pogleda okrenutog prema prošlim događajima je i da se sa zahvalnošću prizna ono što je postignuto od 1964. na dalje, ali i omogućiti nove korake prema budućnosti.

Povratak milosrđa, sa zakonskom snagom

Susret u Jeruzalemu na osobit način utjecao je na povijest zato što je taj bratski zagrljaj potvrdio spremnost obiju Crkvi na obnavljanje uzajamnog milosrđa. Ta nam je gesta pred očima kao trajna ikona spremnosti na pomirenje. Stoga je papa Franjo u svojoj poruci 2023. godine ekumenskom patrijarhu Bartolomeju I., povodom blagdana zaštitnika svetog Andrije istaknuo da je hod prema pomirenju započeo „zagrljajem, gestom koja rječito izražava međusobno priznanje crkvenog bratstva“.[1]

Ovaj bratski poljubac ima i duboko duhovno značenje. Budući da agape i bratski poljubac predstavljaju izraz i obred euharistijskog jedinstva, cilj putovanja započetog u Jeruzalemu mora biti ponovna uspostava euharistijskog zajedništva. Doista, kada se agape ozbiljno doživljava kao crkvena stvarnost, da bi bila vjerodostojna, onda ona mora postati euharistijskim agapeom. To je bila namjera dvojice hodočasnika koji su se susreli u Jeruzalemu. Ovim događajem započelo je svitanje novoga dana u kojemu će budući naraštaji zajedno slaviti Jedinoga Gospodina, sudjelujući u njegovu euharistijskom Tijelu i Krvi.

Nezaboravni susret u Jeruzalemu otvorio je put onom koji se dogodio 7. prosinca 1965., kada su poglavari dviju Crkava ukinuli svoje međusobne ekskomunikacije iz 1054. Iz carigradske patrijarhalne crkve Svetog Jurja na Fanaru i iz rimske bazilike Svetog Petra, potvrdili su zajedničku spremnost da se anateme, kojih se još uvijek sjećamo, uklone “iz sjećanja i iz sredine Crkve” kako više ne bi bile smetnja “bližim odnosima u ljubavi”.[2] Na ovaj svečan i pravno obvezujući način povijesnom su zaboravu predani događaji iz 1054. godine i njihove posljedice. Istodobno je proglašeno da oni više nisu službeni dio dviju Crkava.

Ovim povijesnim činom iz Tijela Crkve uklonjen je otrov izopćenja, a “simbol podjele” zamijenjen je “simbolom ljubavi”. Prema riječima tadašnjeg teologa Josepha Ratzingera, “odnos ‘hladnog milosrđa’, kontrasta, nepovjerenja i antagonizma zamijenjen je odnosom milosrđa i bratstva, koje simbolizira bratski poljubac”.[3] Ukidanjem ekskomunikacije, Rimska i Carigradska crkva mogu se vratiti međusobnom priznavanju sestrinskih Crkava, što je još značajnija činjenica kada uzmemo u obzir da su zaštitnici dviju Crkava, sveti Petar i sv. Andrije, bila biološka braća.

Dijalog milosrđa u službi pomirenja

Ovi nezaboravni događaji bili su polazište ekumenskog dijaloga milosrđa koji se sljedećih godina produbio živom razmjenom posjeta i međusobne komunikacije, što se vidi iz zajedničke dokumentacije lijepog naziva “Tomos Agapis”. Dijalog milosrđa našao je osobito vidljiv izražaj u dobroj tradiciji uzajamnih posjeta između Carigradske i Rimske Crkve prigodom njihovih zajedničkih blagdana zaštitnika ili drugih osobito važnih događaja. Za novoizabranog papu, posjet ekumenskom patrijarhu na Fanaru u Carigradu, nedugo nakon početka pontifikata, postao je običaj ispunjen značenjem. I bio je lijep znak zrelog prijateljstva kada je ekumenski patrijarh Bartolomej I. došao u Rim na svečanost inauguracije pape Franje, gesta koja je bila još značajnija jer se to dogodilo prvi put u povijesti ekumenskih odnosa između Rima i Carigrada.

Dijalog milosrđa treba nastaviti i produbljivati i danas i u budućnosti i zato što su tijekom povijesti različite duhovnosti na Istoku i Zapadu sve više udaljavale Crkve i uvelike pridonijele kasnijem raskidu. Kardinal Walter Kasper sažeo je ovaj proces jezgrovito i oštro rekavši: “Kršćani se nisu udaljili samo zbog svojih sporova i različitih doktrinarnih formulacija, nego su se međusobno otuđili zbog različitog načina života”.[4] Ovakav razvoj može se objasniti činjenicom da je Evanđelje Isusa Krista od samog početka različito primljeno u kršćanskom zapadnom i istočnom svijetu te da se živjelo i prenosilo u skladu s različitim kulturnim tradicijama i oblicima. Unatoč tim razlikama, kršćanski svijet prvoga tisućljeća na Istoku i na Zapadu živio je kao jedna Crkva. Međutim, kršćani su se postupno udaljavali i počeli sve manje razumjeti jedni druge, do te točke da, kao što je Yves Congar rječito istaknuo,[5] možemo priznati da je ovaj proces međusobnog otuđenja bio jedan od glavnih uzroka raskola koji se kasnije dogodio.

U svjetlu ovih povijesnih zbivanja, moramo se zapitati možemo li doista govoriti o podjeli između Istoka i Zapada u Crkvi. Takozvana “podjela” obično se povezuje s 1054. godinom, kada su Carigrad i Rim izrekli ekskomunikacije. No, ovo je više simboličan nego povijesni datum. Doista, raskola, u pravom smislu riječi, između Crkve Istoka i Crkve Zapada, nije ni bilo. I nije ni bilo formalne međusobne osude 1054. niti bilo kojeg drugog datuma. Pravoslavni teolog Grigorius Larentzakis sažeo je ovu važnu činjenicu u sljedeću kratku formulaciju: “Nema raskola, a ipak odvojeni”.[6] Stoga ne treba govoriti o raskolu, nego o sve većem otuđenju Istoka i Zapada unutar Crkve. Ta udaljenost, koja je kroz povijest dovodila do nesporazuma i prijepora, može se prevladati samo strpljivošću, a prije svega milosrđem, iskrenim nastojanjem da jedni drugima izađemo u susret.

Dijalog milosrđa omogućio nam je ponovno otkriti bratstvo između katolika i pravoslavaca koje je papa Ivan Pavao II. smatrao jednim od najvažnijih plodova ekumenskog nastojanja.[7] Dijalog milosrđa pridonosi prije svega pomirenju među Crkvama, koje se praktično izražava u traženju oprosta za grijehe počinjene u prošlosti. Ova molba za oproštenje posebno je hitna s obzirom na četvrti križarski rat iz 1204. godine, koji je iz razumljivih razloga i danas otvorena rana za mnoge pravoslavne kršćane. Ovaj križarski rat je u početku započeo s pozitivnim ciljem. No, iz političkih razloga, Carigrad su zauzeli i opljačkali mletački pomorci, unatoč činjenici da je papa Inocent III. čvrsto zabranio rat protiv kršćana – upozorenje koje je ponovno aktualno, u svjetlu rata u Ukrajini.

Dijalog istine u traženju zajedničke vjere

U povijesnim procesima međusobnog udaljavanja bile su u igri i ozbiljne teološke stvari. S jedne strane, dijalog milosrđa zahtijeva dijalog istine; odnosno ozbiljnu teološku razradu teoloških razlika koje ostaju izvor podjela, s ciljem da se omogući crkveno i euharistijsko zajedništvo. S druge strane, dijalog milosrđa čini preduvjet i stanište u kojemu može cvjetati dijalog istine. Dva su dijaloga neraskidivo povezana, kao i milosrđe i istina. Ekumenski dijalozi vode prema budućnosti samo ako su popraćeni ljubavlju prema istini vjere, a ne samo crkvenim političkim interesima. U najdubljoj srži svakog ekumenskog nastojanja nalazi se prepoznavanje i dublje razumijevanje apostolske vjere, koja se krštenjem prenosi i povjerava svakom novom članu Tijela Kristova.

Početak teološkog dijaloga istine najavljen je zajedničkom izjavom prigodom prvog posjeta pape Ivana Pavla II. ekumenskom patrijarhu Dimitriju I. za blagdan svetog Andrije u Carigradu 1979.[8] Teološki dijalog može započeti od ohrabrujućeg opažanja da Katolička i Pravoslavna Crkva imaju široku zajedničku bazu vjerovanja. Zbog toga se ekumenski dijalog u početku mogao usredotočiti na uspostavljanje zajedničkog temelja vjere. Ovaj široko zajednički temelj je tu zbog činjenice da su među svim kršćanskim Crkvama i crkvenim zajednicama katolici i pravoslavci najbliži jedni drugima. Oni su zapravo zadržali isti drevni crkveni ustroj, odnosno temeljni sakramentalno-euharistijski i biskupski ustroj Crkve; u obje se Crkve jedinstvo u euharistiji i biskupskoj službi smatraju konstitutivnim čimbenicima postojanja Crkve.

U tom je kontekstu Katolička Crkva već na Drugom vatikanskom saboru izrazila posebno poštovanje prema Istočnim Crkvama, smatrajući ih dijelom temeljnog zajedništva mjesnih Crkava kao “sestrinskih Crkava[9] jer one osiguravaju biskupsku službu i apostolsko nasljedstvo i sve valjane sakramente, a među njima posebno euharistiju, imajući tako sve bitne crkvene elemente koji ih čine partikularnim Crkvama. I priznajući da Istočne Crkve, “iako odijeljene, imaju prave sakramente”, Katolička Crkva također tvrdi da “stanovito zajedničko sudjelovanje u svetinjama ne samo da je moguće nego i preporučljivo”.[10]

Euharistijska ekleziologija: približavanja i razilaženja

Ključno pitanje o kojemu se mora dalje raspravljati u ekumenskom dijalogu za ponovnu uspostavu crkvenog zajedništva je i različito shvaćanje službe rimskog biskupa. Ali i po tom pitanju može se krenuti od zajedničkih temelja. Zapravo, i pravoslavlje smatra Crkvu rimskog biskupa prvim mjestom u redu raznih biskupskih stolica, kako je to utvrdio Nicejski sabor. Međutim, ako bi pravoslavlje priznalo papu kao “prvog među jednakima”, ako bi se obnovilo jedinstvo, temeljna formula iz katoličke perspektive ide korak dalje, potvrđujući: “papa je prvi – i on također ima specifične službe i zadaće”.[11]

Promotrimo li tu razliku izbliza, shvaćamo da se iza pitanja Petrove službe krije ekleziološka razlika, budući da je u temeljnom ustrojstvu drevne Crkve koju su sačuvali i pravoslavni i katolici, pitanje papinske službe element koji se još uvijek doživljava kontroverznim. Pa ipak, čak i posebno u ekleziološkom pitanju nalazimo široke zajedničke temelje, a posebno u daljnjem razvoju euharistijske ekleziologije, koju su prvenstveno promicali ruski teolozi prognani u Parizu nakon Prvog svjetskog rata, a koje je revitalizirala Katolička Crkva s Drugim vatikanskim saborom.

U katoličkoj teologiji to se pokazuje činjenicom da je, nasuprot jednostranoj univerzalističkoj ekleziologiji koja je bila raširena u prošlosti, Sabor ponovno otkrio “Crkve” – množinu – još jednom dajući vrijednost, iz teološke perspektive, mjesnim Crkvama, od kojih je svaka u potpunosti Crkva, iako nijedna ne čini cjelinu Crkve: “Ta je Kristova Crkva uistinu prisutna u svim zakonitim mjesnim zborovima vjernika koji se, prianjajući uza svoje pastire, i sami u Novom zavjetu nazivaju Crkvama”.[12] Katolička Crkva tako živi u međuodnosu pluraliteta mjesnih Crkava i jedinstva sveopće Crkve.

U katoličkom tumačenju univerzalna dimenzija uopće nije u suprotnosti s euharistijskom ekleziologijom. Naime, Katolička Crkva ne vidi primat rimskog biskupa niti isključivim niti primarnim pravnim elementom niti samo vanjskim elementom euharistijske ekleziologije, već kao stvarnost koja je ukorijenjena u Crkvi. Jedinstvo Crkve duboko počiva u činjenici da ona živi od jedne Euharistije. Čak se i prvenstvo rimskog biskupa mora razumjeti u odnosu na tu mrežu euharistijskih zajednica koja je Crkva, kako je mons. Bruno Forte zgodno primijetio: “Primat u Euharistiji”.[13] Dakle, poslanje rimskog biskupa — koji, prema svetom Ignaciju Antiohijskom, ima “primat ljubavi” — jest sjediniti u Euharistiji sve mjesne Crkve prisutne u svijetu u jednu sveopću Crkvu. Prvenstvo rimskog biskupa je prvenstvo ljubavi koja gleda na ono jedinstvo Crkve koje dopušta i čuva euharistijsko zajedništvo i sprječava, vjerodostojno i učinkovito, da se jedan oltar uzdigne iznad drugog oltara.

S druge strane, euharistijska ekleziologija u pravoslavnom svijetu povezana je s vrlo snažnom ekleziologijom mjesne Crkve. Pod Crkvom se misli na zajednicu vjernika koja, okupljena oko svoga biskupa, s njim slavi euharistiju. Zato je svaka euharistijska zajednica potpuna Crkva. Iako horizontalno jedinstvo mjesnih Crkava predstavlja puninu i ljepotu, ono (horizontalno jedinstvo) u konačnici nije bitno da bismo bili Crkva. Isto vrijedi i za regionalnu razinu, gdje su, prema načelu autonomije i autokefalnosti, Crkve neovisne; i budući da su čvrsto vezane uz svoje narode, postoje kao nacionalne Crkve. To je svakako njihova snaga, jer su inkulturirani u društvu u kojem vjernici žive.

Rizik kojemu su nacionalne Crkve izložene jest rizik da budu podvrgnute, nerijetko, jakim nacionalističkim trendovima. Takvi trendovi proizlaze isključivo iz činjenice da pravoslavlje – za razliku čak i od Katoličke Crkve – ne priznaje odvojenost između Crkve i države, već u tome vidi međusobnu “simfoniju”. Iz toga slijedi da univerzalna dimenzija Crkve izmiče u drugi plan. Međutim, ako se univerzalna dimenzija ne cijeni, teško je postići zajednički koncept službe jedinstva čak i na sveopćoj razini.

Ekumensko pomirenje između sinodalnosti i primata

Iz toga proizlazi važno pitanje kako postići veću teološku konvergenciju u tumačenju pojma Crkve među katolicima i pravoslavcima. Nepotrebno je reći da to ne može biti kompromis temeljen na najmanjem zajedničkom nazivniku. Naprotiv, jake strane obiju crkvenih zajednica moraju biti u međusobnom dijalogu. U tom smislu, zajednička pravoslavno-katolička radna skupina Svetog Ireneja, u svom završnom studijskom dokumentu pod naslovom “Dijeljenje pričesti”, ponudila je sljedeće smjernice: “Iznad svega, Crkve će morati težiti većoj ravnoteži između sinodalnosti i primata u svim razinama crkvenog života, uz jačanje sinodalnih struktura u Katoličkoj Crkvi i prihvaćanje u Pravoslavnoj Crkvi određenog primata unutar zajedništva Crkava na univerzalnoj razini”.[14] Stoga, da bi se nastavilo u tom smjeru u ekumenskom dijalogu, potrebna je spremnost obiju Crkava na učenje.

S jedne strane, Katolička Crkva mora priznati da još nije u svom životu i crkvenom ustrojstvu razvila onaj stupanj sinodalnosti koji bi bio teološki moguć i potreban, te da vrednovanje i jačanje sinodalnosti također predstavlja važan doprinos ekumenskom priznanju primata rimskog biskupa. U tom je smjeru papa Franjo uvjeren da teološki i pastoralni napori uloženi u izgradnju sinodalne Crkve također imaju snažan utjecaj na ekumenizam te da se pitanje Petrova primata može prikladnije razjasniti unutar sinodalne Crkve: “Papa nije sam iznad Crkve, nego je u njoj kao krštenik među krštenicima i u Biskupskom zboru kao biskup među biskupima, koji je istodobno – kao nasljednik apostola Petra – pozvan voditi Crkvu u Rimu koja u ljubavi predsjeda svim Crkvama”.[15]

S druge strane, nadamo se da je Pravoslavna Crkva voljna promisliti načelo autokefalnosti na takav način da omogući veću otvorenost univerzalnoj dimenziji Crkve i, posljedično, da bude u stanju prepoznati teološku potrebu za primatom na univerzalnoj razini. S tim u vezi, pravoslavni teolog i metropolit Ivan D. Zizioulas posebno je više puta naglasio da služba jedinstva na univerzalnoj razini Crkve nije ni na koji način u suprotnosti s euharistijskom ekleziologijom, već je s njom spojiva.

Mješovito međunarodno povjerenstvo za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Pravoslavne Crkve također je ukazalo na bolju ravnotežu između sinodalnosti i primata. Konkretno, tijekom plenarne skupštine u Ravenni 2007. Komisija je usvojila važan dokument koji potvrđuje da su sinodalnost i prvenstvo međusobno ovisni i da se ta korelacija ostvaruje na svim razinama Crkve: mjesnoj, regionalnoj i univerzalnoj. Činjenica da su katolici i pravoslavci po prvi put mogli zajednički izjaviti da Crkva treba Protos (Prvog, op. prev.), čak i na sveopćoj razini, predstavlja još jednu prekretnicu na ekumenskom putu. U isto vrijeme Komisija je proširila i dubinski proučila ovu temeljnu viziju s dva druga dokumenta: o Sinodalnosti i primatu tijekom prvog tisućljeća (u Chietiju 2016.) i o Sinodalnosti i primatu u drugom tisućljeću i danas (u Aleksandriji 2023. ).

Cilj ovih ekumenskih nastojanja je obnoviti crkveno zajedništvo na način da Pravoslavna Crkva i Katolička Crkva ne nastave živjeti kao dvije odvojene Crkve, nego da žive kao jedna Crkva na Istoku i Zapadu, odražavajući tako jedinstvo Tijela Kristova. Ali biti Tijelo Crkve teži ići onkraj sebe, prema obvezujućem zajedništvu u euharistijskom Tijelu Gospodnjem, zbog čega bi obnova jedinstva Crkve rezultirala rekonstrukcijom euharistijskog zajedništva.

Ekumenski patrijarh Atenagora izrazio je ovu viziju oštrim riječima 1968. godine: “Ovo je vrijeme za kršćansku hrabrost. Ljubimo jedni druge kako bismo ispovijedali prijašnju zajedničku vjeru: kročimo zajedno pred slavu svetog zajedničkog oltara da ispunimo volju Gospodnju da Crkva zasja, da svijet vjeruje i da mir Božji bude sa svima nama”.[16] U ovoj viziji ispunjen je duboki značaj bratskog poljupca koji je izmijenjen u Jeruzalemu prije 60 godina i koji danas nastavlja ujedinjavati katolike i pravoslavce u zajedničkom ekumenskom nastojanju.

_____________________

[1] Franjo, Message to Patriarch Bartholomew I on the Feast of Saint Andrew, 30. studenoga 2023.

[2] Déclaration commune du pape Paul VI et du patriarche Athenagoras esprimant leur décision d´enlever de la mémoire et du milieu de l´Eglise les sentences d´excommunication de l´année 1054, Tomos Agapis. Vatican-Phanar (1958-1970) (Rim – Istanbul, 1971.), br. 127.

[3] J. Kard. Ratzinger, Rom und die Kirchen des Ostens nach der Aufhebung der Exkommunikationen von 1054, Ders., Theologische Prinzipienlehre. Bausteine zur Fundamentaltheologie (München, 1982.), 214-230, cit. 229.

[4] Usp. W. Kard. Kasper, Wege der Einheit. Perspektiven für die Ökumene (Freiburg i. Br. 2005), 208.

[5] Usp. Y. Congar, Zerstrittene Christenheit. Wo trennten sich Ost und West (Beč, 1959.).

[6]  G. Larentzakis, Kein Schisma, trotzdem getrenntDie Tagespost, 27. lipnja 2021.

[7] Ivan Pavao II., Ut unum sint, br. 41-42.

[8] Deklaracija, napisana na grčkom i francuskom, objavljena je u L’Osservatore Romano, 1. prosinca 1979.

[9] Usp. Unitatis redintegratio, br. 14.

[10] Ibid., br. 15.

[11] Benedikt XVI., Light of the World: the Pope, the Church, and the signs of the times. A conversation with Peter Seewald (Vatikan, 2010.).

[12] Lumen gentium, br. 26.

[13] B. Forte, Il primato nell’eucaristia. Considerazioni ecumeniche intorno al ministero petrino nella Chiesa, u: Asprenas 23 (1976.), 391-410.

[14] Serving Communion: Re-thinking the Relationship between Primacy and Synodality: A Study by the Saint-Irenaeus Joint Orthodox-Catholic Working Group (Graz, listopad 2018.), 17.7.

[15] Franjo, Govor prigodom 50. obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode, 17. listopada 2015.

[16] Télégramme du patriarche Athénagoras au pape Paul VI, à l’occasion de l’anniversaire de la levée des anathèmes le 7 décembre 1969Tomos Agapis. Vatican-Phanar (1958-1970) (Rim — Istanbul 1971.) br. 277.

(VN / IKA / D. P.)

 

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva