Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 09. 12. 2022.
Prijava
Image: Pixabay

Božja promisao ne slijedi ljudsku logiku i kvari planove moćnih

Autor: Aleksandar Miljković / 25. 09. 2022.

Na ekumenskom putu nerijetko se nađemo na stranputici, pitajući se kamo (i uopće zašto) ići dalje. Jedan od važnijih putokaza uvijek sam nalazio u Prvoj poslanici Korinćanima: ”A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima Ljubav”. Iz konteksta pisma svetog apostola Pavla – saznajemo da su nam Ljubav, Vjera i Nada darovani za vječnost i da nisu podložni ugrizu vremena.

Svaka avantura, pa tako i avantura kršćanskog ujedinjenja ne može započeti bez nadvrline Nadanja. ”Teolog ufanja”, Jürgen Moltmann veli: ”Živjeti potpuno bez Nade, nije moguće. Biti bez Nade znači prestanak života”. I stvarno, početak ekumenskih težnji unutar raznih Crkvi su sigurno nečija tajna nadanja, sakrivena u maglama molitvene prošlosti. Nikada nećemo (ali ni ne trebamo) znati njihov izvor i prapočetak, ali znamo da je tu s nama još i danas.

Suprotnost nadi je očaj, a prvaci očaja su anti-ekumenisti. Živimo u svijetu u kojem je teško sanjati o jedinstvu, a bilo kakav idealizam je laka meta za sveprisutni epistemološki cinizam.

Baš iz tih razloga, protivnici ekumenizma su također i suvremeni komformisti – vješto skriveni iza maske isključivosti, zilotizma i arhaičnog puritanizma. Oni su ”pobožni izdajnici” principa ufanja, koji je integralni dio kršćanske vjere i bez kojega bi ona bilo neprepoznatljiva i samim apostolima – onima istim koji su nam pružili razlog da se nadamo da ipak može… i onda kad izgleda da je posve nemoguće.

Poslije Nade dolazi Ljubav (barem na ekumenskom putu), jer voljeti drugoga i drugačijeg je gorivo i ljepilo svih naših stremljenja k jedinstvu. A da bi ga se zavoljelo, treba ga se prvo upoznati.

Edith Stein nas upozorava: ”Ne prihvati ništa kao Ljubav što nema Istinu u sebi”. Suviše se olako danas kaže da volimo i prihvaćamo sve ljude, jer to je popularno i ”politički korektno” projicirati – ali koga mi uistinu poznajemo? Možda ponekog malo, onako površno, hladno informatički… ili s interesom – jer duboko upoznavanje (i osluškivanje) Drugog zahtijeva žrtvu, čak i rizik djelomičnog odricanja od vlastitog identiteta.

Tko je spreman na to osim onoga koji voli: to je princip kenotičkog davanja. Drugačijeg počinjemo voljeti upravo radi Onog koji nosi apsolutnu ”drugačijost” u naš život i u naše najdublje biće – Uskrslog Bogočovjeka. Bez ljubavi ekumensko ufanje tiho sahne kao san i tlapnja.

Samit ekumenske amplitude i najuži od svih koncentričnih krugova je srž naše zajedničke Vjere. Kad bi sve ostalo na nadanju, pa čak i na bezuvjetnoj međusobnoj ljubavi – nikada ne bi došlo do ujedinjenja.

Nikolaj Berdjajev kaže: ”Pobjeda nad strahom je prva duhovna dužnost čovjekova”. Ipak mnogi drugi filozofi (pogotovo egzistencijalisti) definiraju čovjeka kao ”biće straha”. Kršćani su teško traumatizirani brutalnošću i trajnošću svojih raskola, i strah od gubitka teško stečenog (često i krvavo) identiteta nam se svima zavukao pod kožu.

Ali naš Bog živi u našoj Budućnosti, ne u našoj prošlosti i strpljivo moli i ponizno traga za našim povjerenjem. To uključuje i mogućnost promjene i iznenađenja – ne smijemo zazirati od toga! Vjera je božanska pustolovina koja zahtijeva cijelo naše srce i najbolji dio duše, ali teško onom koji traži zaklon i sigurnost tamo gdje je ne može biti.

Misao Jaroslava Pelikana: ”Tradicija je živa vjera pokojnih. Tradicionalizam je mrtva vjera živih”. I još nešto (od istog autora): ”Ako je Krist vaskrsnuo, ništa drugo nije bitno. A ako nije – sve ostalo gubi smisao”.

Ove misli nam usmjeruju pažnju na suštinu ekumenskog poslanja (mission impossible), a to je da Božja promisao ne slijedi ljudsku logiku i kvari planove moćnih i utjecajnih. Otvorite bilo koju stranicu Mateja, Marka, Luke ili Ivana i vidjet ćete da je tako.

Uvodnik

  • U potrazi za pravoslavnim Titom, Naserom i Nehruom
    Prateći moskovsko-carigradske posredne i otvorene sukobe počele su mi se po glavi motati ideje poput angažiranja posrednika ili čak crkvene inačice mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Posrednici bi mogli biti, primjerice, teolozi koji su čak doktorirali na grčkim učilištima, a visoko kotiraju u Moskvi. Takvih je vladika do invazije koronavirusa bilo i u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva