Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 21. 04. 2024.
Prijava
Image: Pixabay

Božja promisao ne slijedi ljudsku logiku i kvari planove moćnih

Autor: Aleksandar Miljković / 25. 09. 2022.

Na ekumenskom putu nerijetko se nađemo na stranputici, pitajući se kamo (i uopće zašto) ići dalje. Jedan od važnijih putokaza uvijek sam nalazio u Prvoj poslanici Korinćanima: ”A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima Ljubav”. Iz konteksta pisma svetog apostola Pavla – saznajemo da su nam Ljubav, Vjera i Nada darovani za vječnost i da nisu podložni ugrizu vremena.

Svaka avantura, pa tako i avantura kršćanskog ujedinjenja ne može započeti bez nadvrline Nadanja. ”Teolog ufanja”, Jürgen Moltmann veli: ”Živjeti potpuno bez Nade, nije moguće. Biti bez Nade znači prestanak života”. I stvarno, početak ekumenskih težnji unutar raznih Crkvi su sigurno nečija tajna nadanja, sakrivena u maglama molitvene prošlosti. Nikada nećemo (ali ni ne trebamo) znati njihov izvor i prapočetak, ali znamo da je tu s nama još i danas.

Suprotnost nadi je očaj, a prvaci očaja su anti-ekumenisti. Živimo u svijetu u kojem je teško sanjati o jedinstvu, a bilo kakav idealizam je laka meta za sveprisutni epistemološki cinizam.

Baš iz tih razloga, protivnici ekumenizma su također i suvremeni komformisti – vješto skriveni iza maske isključivosti, zilotizma i arhaičnog puritanizma. Oni su ”pobožni izdajnici” principa ufanja, koji je integralni dio kršćanske vjere i bez kojega bi ona bilo neprepoznatljiva i samim apostolima – onima istim koji su nam pružili razlog da se nadamo da ipak može… i onda kad izgleda da je posve nemoguće.

Poslije Nade dolazi Ljubav (barem na ekumenskom putu), jer voljeti drugoga i drugačijeg je gorivo i ljepilo svih naših stremljenja k jedinstvu. A da bi ga se zavoljelo, treba ga se prvo upoznati.

Edith Stein nas upozorava: ”Ne prihvati ništa kao Ljubav što nema Istinu u sebi”. Suviše se olako danas kaže da volimo i prihvaćamo sve ljude, jer to je popularno i ”politički korektno” projicirati – ali koga mi uistinu poznajemo? Možda ponekog malo, onako površno, hladno informatički… ili s interesom – jer duboko upoznavanje (i osluškivanje) Drugog zahtijeva žrtvu, čak i rizik djelomičnog odricanja od vlastitog identiteta.

Tko je spreman na to osim onoga koji voli: to je princip kenotičkog davanja. Drugačijeg počinjemo voljeti upravo radi Onog koji nosi apsolutnu ”drugačijost” u naš život i u naše najdublje biće – Uskrslog Bogočovjeka. Bez ljubavi ekumensko ufanje tiho sahne kao san i tlapnja.

Samit ekumenske amplitude i najuži od svih koncentričnih krugova je srž naše zajedničke Vjere. Kad bi sve ostalo na nadanju, pa čak i na bezuvjetnoj međusobnoj ljubavi – nikada ne bi došlo do ujedinjenja.

Nikolaj Berdjajev kaže: ”Pobjeda nad strahom je prva duhovna dužnost čovjekova”. Ipak mnogi drugi filozofi (pogotovo egzistencijalisti) definiraju čovjeka kao ”biće straha”. Kršćani su teško traumatizirani brutalnošću i trajnošću svojih raskola, i strah od gubitka teško stečenog (često i krvavo) identiteta nam se svima zavukao pod kožu.

Ali naš Bog živi u našoj Budućnosti, ne u našoj prošlosti i strpljivo moli i ponizno traga za našim povjerenjem. To uključuje i mogućnost promjene i iznenađenja – ne smijemo zazirati od toga! Vjera je božanska pustolovina koja zahtijeva cijelo naše srce i najbolji dio duše, ali teško onom koji traži zaklon i sigurnost tamo gdje je ne može biti.

Misao Jaroslava Pelikana: ”Tradicija je živa vjera pokojnih. Tradicionalizam je mrtva vjera živih”. I još nešto (od istog autora): ”Ako je Krist vaskrsnuo, ništa drugo nije bitno. A ako nije – sve ostalo gubi smisao”.

Ove misli nam usmjeruju pažnju na suštinu ekumenskog poslanja (mission impossible), a to je da Božja promisao ne slijedi ljudsku logiku i kvari planove moćnih i utjecajnih. Otvorite bilo koju stranicu Mateja, Marka, Luke ili Ivana i vidjet ćete da je tako.

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva