”Večeras je Badnja veče i London raskošno sja
Svjetla se gase i pale, al’ u meni pustinja
Jer negdje u starom kraju Betlehem tužno sja
Samo zrikavci gore u šumi borova…”,

stihovi su pjesme ”Moja božićna” koju je svojevremeno napisao Rade Šerbedžija. Pjesma je to koju često volim poslušati. I onda kad je Božić, i onda kad nije. Kad su tek ”obični” dani. Ako takvi dani uopće postoje.

Svaki dan je poseban. On se iznova rađa. Budi se iz nekog sna. Svijetli s Istoka. Iako, ponekad čini se ovdje na Sjeveru Evrope da nam je Nebo jako blizu i da je ta Svjetlost bliža, no igdje na svijetu, a opet je neuhvatljiva.

Čudan je to fenomen. Priroda i čovjek. Bog i čovjek. Onaj koji se rodio u štalici, pećini. Onaj kojeg su čuvali pastiri, a koji je donio radosnu vijest svijetu. Obasjao nas svjetlošću i toplinom.

Baš onako kako u dan koji prethodi Roždestvu u srpskom narodu kroz bdenije iliti paljenje Badnjaka (hrastovog drveta) u radosti uz pjesmu i veselje dolazi Svjetlost. Nazire se rođenje malog djetešca Isusa. Tako je to u starom kraju. Zavičaju.

U ovom velegradu, ipak je malo drugačije, a opet isto. Malenih Badnjaka može se naći i donijeti kući iz crkve svetoga Save, a u krajnjoj liniji neka mala grančica može se pronaći i u obližnjem parku.

Tek toliko, da zasvijetli i obasja, baš kao u starom kraju i navijesti Njega i odsjaj Božje topline, uz koru tople česnice (pogača koja se lomi između članova obitelji, a u koju je stavljen novčić – smatra se da će dobitnik biti naredne godine blagosloven).

Eto, tako potiho dolazi nam Istok s Nebesa!