Ibn al Arabi (1165-1240), nazvan Muhji-d-Din (Životvorac vjere), bio je arapski andaluzijski filozof, pjesnik i mistik. Smatra se najvećim sufijskim učiteljem. Od mnogobrojnih (850) njegovih djela sačuvano je tek nekoliko rukopisa, među kojima: Objava iz Meke i Drago kamenje mudrosti.

***

Tko je čvrsto vezan uz jedno posebno vjerovanje, nužno ne zna svojstvenu istinu drugih vjerovanja. Otuda njegovo vjerovanje u Boga sadrži poricanje drugih oblika vjerovanja.

Kada bi znao za izreku: ”Boja vode je boja njezine posude”, prihvatio bi valjanost svih vjerovanja te prepoznao bi Boga u svakom obliku i svakom predmetu vjere.

A on misli drukčije zato što nema spoznaje o Bogu, nego svoje vjerovanje temelji na mišljenju o kojem govori božanska izreka: ”Prilagođavam se mišljenju što ga Moj sluga ima o Meni”, što znači: Ja se Svojem obožavatelju očitujem u obliku njegova vjerovanja. Dakle, neka poopćuje, ako hoće, ili neka određuje.

Božanstvo u skladu s vjerovanjem je ono koje može biti određeno. I ono je Bog koje srce može primiti (prema božanskoj izreci: ”Ni Moja nebesa niti Moja Zemlja ne mogu Me sadržavati, nego Me vjerno sadrži srce Mojega sluge”.

Apsolutno božanstvo ne može biti sadržano ni u jednoj stvari jer je Ono sama bit stvari i Svoja vlastita bit.

***

Iz: ”Antologija sufijskih tekstova”, ur. Eva de Vitray Meyerovitch, prev. Mirjana Dobrović, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 253-254.