Od svih blagdana u kršćanskom kalendaru Bogojavljenje je doživjelo najviše promjena do danas, i na Istoku i na Zapadu. Sredinom 4. stoljeća, ova je istočna svetkovina slavila rođenje Sina Božjega u tijelu („pojavak“), i to 6. siječnja vjerojatno kao rezultat inkulturacije (tog je dana, naime, prema egipatskom računanju, bio zimski solsticij pa su pogani slavili rađanje Heliosa – boga Sunca). Kada je Božić sa Zapada došao na Istok, na Istoku se na Bogojavljenje počelo slaviti isključivo kao spomen na Isusovo krštenje, dok se toga dana na Zapadu slavi kao dan pohoda mudraca („kralja“) malenom Isusu rođenom u Betlehemu. I na Zapadu i na Istoku razvila se bogata liturgija ove svetkovine.

Misne molitve za blagdan Bogojavljenja u Rimskom misalu veoma su stare, sastavljene na osnovu drevnih izvora. Teološka poruka jest da je Kristov pojavak usmjeren prema svim (poganskim) narodima, a ne samo prema Izabranom narodu. U molitvama se, osim toga, iščitava tipična božićna teologija: Sin Božji je od nas uzeo našu ljudsku narav, da bi nas obdario svojim božanstvom.