Procvjetala je i zazelenila se Engleska. Po Richmond parku ponosno šetaju otmjene i plahe srne. Krhkost njihovih tijela na neki čudesan način podsjetila su me na svetu Mariju Egipćanku, koje ćemo se prisjetiti ove, pete nadolazeće nedjelje Vaskršnjeg posta.

Već nekoliko dana razmišljam o svetiteljki i to kroz ikone koje se projavljuju u nama vidljivom svijetu. Otkrivam svoj skromni potencijal u tehnici mozaika, pa otkrivam neki novi svijet koji nam daje ikona kao nepresušnost postojanja.

Gledam njezin lik i slažem slike u svojoj glavi. Njena ranjivost, krhkost, raščupanost, asketizam… Sve se projavilo u liku sićušne žene. I to pokajne bludnice. Rođena je oko 344. godine u Egiptu, a upokojila se oko 421. godine u zajordanskoj pustinji Palestine.

Od mladosti predala se je razvratu i bludu kako bi utažila svoju požudu. Tako je krenula i prema Jeruzalemu nadajući se da će tamo pronaći nove ljubavnike.

Za vrijeme praznika Vozdviženja životvornog krsta Gospodnjeg pokušala je ući u crkvu, ali neka sila joj nije dopustila. Ugledala je ikonu Bogorodice kojoj se pomolila i obećala pokajanje. Tako je i bilo. Odvažila se na odlazak i život u pustinji.

Iz perspektive nekoga tko živi u duhovno raslabljenom 21. vijeku gotovo nemoguće mi je zamisliti njen život u pustinji gdje je provela 47 godina hraneći se samo raslinjem. Godinu dana pred upokojenje svoj život ispričala je Zosimu Palestinskom, koji je godinu dana kasnije došao da je pričesti – nakon čega se upokojila.

Njen raščupani od gladi i podviga izmučeni lik budi osjećaj poštovanja i ljubavi, jer je smogla snage prevladati svoje slabosti i izdići se iznad same sebe. Svojim djelima ljubavi, dala je smjernice svim budućim poklonjenjima. Možda najviše upravo nama ”postmodernima”.

Ne znam je li moguće da se danas rodi jedna takva pokajna osoba ili se svi mi, obivatelji današnjeg doba, možemo ili čak želimo pokajati. Moderno vrijeme tolerira i opravdava mnoge nemoralnosti i čini ih relativnim i uobičajenim, pa postajemo tako tupi i nesvjesni vlastite grešnosti.

O odlascima u pustinju teško je danas i govoriti. Voljela bih da smo barem u stanju otići u pustinju vlastitog bića i srca. I time se približiti Bogu i čovjeku.

Postojati i voljeti… živjeti da nam ljubav kao način postojanja posluži kao imperativ – čovjeku davne prošlosti, date sadašnjosti i daleke budućnosti.