Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 05. 12. 2024.
Prijava

Bazilika Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu

Autor: Entoni Šeperić / 14. 05. 2021.

Župna crkva bazilika Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu teško je oštećena u potresima 22. ožujka i 29. prosinca 2020. Donosimo podatke o njezinoj povijesti, kulturnoj vrijednosti i trenutnom stanju.

Bazilika Presvetoga Srca Isusova nalazi se u Donjem gradu u Zagrebu. Uz nju je rezidencija Družbe Isusove koja je crkvu i podigla. Isusovci su u Zagreb došli na početku 17. stoljeća. Ubrzo su na Griču uz crkvu sv. Katarine podigli samostan, gimnaziju i sjemenište, a sjeverno od grada kapelu sv. Franje Ksaverskoga i ljetnikovac. No, kada je 1773. godine papa Klement XIV. ukinuo Družbu Isusovu napustili su Zagreb. Družbu je ponovno uspostavio Pio VII. 1814., ali se isusovci nisu odmah vratili u Zagreb.

To se dogodilo na poziv zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika 1845., otkad su u cijeloj Nadbiskupiji održavali duhovne vježbe i pučke misije. Da bi se ponovno trajno nastanili u Zagrebu nadbiskup je 1858. u zakladu za tu namjenu priložio 60 tisuća forinta. Namjeravao im je na upravljanje predati Plemićki konvikt i crkvu sv. Katarine, no to zbog moguće bune građana nije provedeno. Isusovci se tako nisu u Zagrebu nastanili za njegova, kao ni za života njegova nasljednika nadbiskupa Josipa Mihalovića koji se brinuo o obnovi nakon razornog potresa 1880., nego u vrijeme nadbiskupa Jurja Posilovića. Sredstvima iz Haulikove zaklade, u međuvremenu uvećanima kamatama, 1898. kupljeno je zemljište u Palmotićevoj (Vrtlarskoj) ulici za gradnju nove isusovačke rezidencije i crkve. Bilo je traženo zemljište bliže današnjem HAZU-u, ali zbog protivljenja liberala i masona bezuspješno. Radove je vodio kanonik Ivan Pliverić. Nacrte je izradio domaći arhitekt Janko Holjac, kasniji zagrebački gradonačelnik.

Nadbiskup Posilović je na dan 25. obljetnice svoga ređenja priložio 12 tisuća forinta. To nije bio njegov jedini dar, ali je tada omogućio da se crkva odmah sagradi u punim dimenzijama, a ne postupnim nadograđivanjem kako je bilo predloženo.

Tako je crkva, iako ne sasvim dovršena, blagoslovljena 15. prosinca 1902. S njene sjeverne strane podignuta je zgrada za kongregaciju, a s južne samostan istovjetnog pročelja. Obje su dvokatne, dužine 29.9 metara. Između njih je 24.65 metara dugačko pročelje crkve, čija je dubina 59.13 metara. Širina glavne lađe je 13.3 metara, a sa svake strane su četiri kapelice s pokrajnjim oltarima te ispovjedaonicama. Visina svoda je 20 metara. Iznad predvorja je pjevalište, a iznad kapela empore. Svetišta obavija sakristija tako da s njime čini cjelinu. Pročelje crkve ukrašeno je s dva zvonika. Ukupnom površinom od oko 830 metara kvadratnih to je poslije katedrale bila najveća zagrebačka crkva.

Uskoro je postala glasovito hodočasničko mjesto u čast Presvetoga Srca Isusova pa je napredovalo i dovršenje uređenja unutrašnjosti koje je potrajalo naredno desetljeće. Pokrajnji oltari izrađeni su u radionici Ferdinanda Stuflessera u St. Ulrichu. Glavni oltar podignut je 1906. zahvaljujući darežljivosti nadbiskupa Posilovića. Iste godine na pjevalište su postavljene orgulje.

Sljedeće godine 2. lipnja crkvu je posvetio zagrebački pomoćni biskup Ivan Krapac.

Uređivanje je nastavljeno oslikavanjem i ukrašavanjem unutrašnjosti, postavljanjem propovjedaonice, pričesne klupe, križnoga puta, vitraža i kipova Gospe Lurdske i Gospe Žalosne.

Ispred crkve trebao je biti mali trg, a ulice regulirane tako da pročelje bude vidljivo sa Zelene potkove. Međutim, zalaganjem masona to nije ostvareno te je crkva zaklonjena izgrađenim zgradama. Zbog toga u predviđena mjesta na zvonicima nikada nisu ugrađeni satovi.

Crkva je papa Pio XII. 1941., na svetkovinu sv. Ignacija, 31. srpnja, dodijelio naslov bazilike. U buli uzdizanja na naslov basilica minor spominje se da crkvu Božji narod s pravom naziva nacionalnim svetištem Srca Isusova, međutim, ne postoji službeni dokument koji bi to potvrdio.

Isusovcima je nadbiskup Franjo Kuharić povjerio upravljanje Župom Presvetoga Srca Isusova koju je utemeljio 15. kolovoza 1977. Tako je bazilika postala župna crkva.

Isusovci u svom pastoralu imaju razgranat apostolat. Tako, među ostalim, uz baziliku djeluju karitativne udruge „Kap dobrote“ i „Zaklada biskupa Langa“, župni Caritas, Marijina legija, Akademski pjevački zbor „Palma“, Studentski zbor SKAC, a skupina patera vodi duhovne vježbe u svakodnevnom životu.

Bazilika je u potresima u ožujku i prosincu 2020. pretrpjela veliku štetu.

KULTURNA BAŠTINA

Bazilika je podignuta u neobaroknom stilu u spomen na crkvu sv. Katarine. To je jednobrodna dvoranska građevina s polukružnom apsidom i pokrajnjim kapelama. Pročelje je uvučeno u odnosu na liniju ulice.

Zabatno troetažno glavno pročelje, raščlanjeno je pilastrima i uokvireno dvama zvonicima. Donji dijelovi zvonika, pravokutnog tlocrta, raščlanjeni su pilastrima i vijencem koji uokviruje polja nikada izvedenih ura. Tlocrt zvonika pri vrhu iz četvorokuta prelazi u osmerokut. Pokriveni su bakrenim šljemovima s lanternama. Portal je trodijelan, polukružan, ukrašen palmetama i medaljonima. Iznad centralnoga slijepog prozora kora u edikuli je Kristov monogram. Vrh samog pročelja ukrašen je kipom Spasitelja od pozlaćenog bakra, kojega je prema vlastitom modelu izradio domaći majstor Viktor Rimay. Ispod kipa je zlatni natpis iz posvetne molitve Srcu Isusovom Tvoji smo, tvoji hoćemo da budemo!

Svetište je poligonalno s konzolnim kontraforima u obliku voluta. Lađa, nadsvođena bačvastim svodom, jednake je širine kao i svetište. Raščlanjena je pilastrima između kojih su po četiri bočne kapele iznad kojih su galerijama.

Visoki glavni oltar od bijelog kamena izradila je Prva lička klesarska udruga po nacrtu Hermana Bolléa. Oltarnu palu naslikao je bečki slikar Josef Aleksius Kastner. Pored nje su kipovi sv. Ivana apostola i sv. Margarete Marije Alacoque. Ponad slike je zlatni natpis Gle srce što je toliko ljubilo. Na vrhu oltara je mramorni križ ukrašen draguljima, a ispod njega mramorni reljef s Jaganjcem Božjim iznad kojega je zlatni natpis Evo Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta.

U bočnim južnim kapelama postavljeni su polikromirani pozlaćeni drveni oltari sv. Josipa, sv. Franje Ksaverskoga, sv. Alojzija Gonzage i sv. Jurja, a u sjevernim Blažene Djevice Marije, sv. Ignacija Loyolskog, Svetog Anđela Čuvara i sv. Ivana Nepomuka u neorenesansnoj i neobaroknoj stilizaciji. Ispod svetačkih slika nalaze se reljefi s prizorima iz njihovih života.

Kastner je oslikao i svetište, a slikanu dekoraciju, kasnije uklonjenu, izveo je bečki umjetnik Franz Renner.

Zidne slike prikazuju apostola Pavla, crkvene naučitelje sv. Bazilija, Augustina, Bernarda, Tomu Akvinskog, Bonaventuru, Franju Saleškoga, Alfonsa Liguorija i Petra Kanizija, te Marka Krizina. Pri samom vrhu svetišta prikazani su Bog Otac, Noina korablja i Kovčeg zavjeta te Posljednja večera. Na slavoluku je natpis iz Novoga Zavjeta Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, a na njemu i svodu je i niz anđela. Lijevo i desno od svetišta ispod slavoluka su klesani portreti glavnih donatora nadbiskupa Haulika i Posilovića.

Propovjedaonicu i pričesnu klupu je prema Bolléovim nacrtima u Ljubljani isklesao Srećko Toman. Drveni reljefni križni put nabavljen je u Münchenu, a svaka postaja s okvirom koštala je 500 kruna. Dvanaest oslikanih prozora djelo su radionice Alberta Neuhausera iz Innsbrucka.

Orgulje je 1905. izradila radionica Rieger iz Jägerndorfa. Preuredila ih je i nadogradila talijanska tvrtka Zanin iz Codroipa 1975. godine. Tako su orgulje imale 47 registara, 3 manuala i pedal. Svaki manual tvori za sebe potpune orgulje s registrima glavnih skupina. Orgulje su 2017. rastavljane radi obnove i nadogradnje.

Objavljeno u: Nekategorizirano
Oznake:

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva