Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 25. 09. 2022.
Prijava
Tin Ujević

Aleja kestenova

Autor: Tin Ujević / 15. 08. 2022.

Tin Ujević (1891-1955), pjesnik. Jednom prigodom, vraćajući se vlakom iz Pariza, Ujević je ušao u vlak i upitao: “Je li ovo prvi razred?”. Gospodin koji je sjedio odmah lijevo i imao sa sobom šareni kišobran, odgovorio je: “Da”. Tada se Ujević naklonio, nasmiješio, podignuo obrvu i rekao: “Drago mi je, ja sam vaš novi učitelj”.

***

Park je bio u cvijetu, i taj put se doznalo da stabla nisu lišće i cvijeće. Uživao sam da sebi ponavljam da stabla nose gradove cvijeća. Ne znam je li tu Denis Diderot ili neki žrec imaginirao jednu aleju kestenova, među glogom, pored cvjetnjaka. No bilo je mnogo ozbiljnih kestenova pod bijelim i ružičastim čunovima. Tu su sjedili ili su se šetali umnici i mudraci, mislena stabla bez cvijeta. Oni su pretresali entelehije, molekule, monade, teleologije, finalizme, okultna svojstva, koiditete, flogistiku, okazionalizme, kvintesencije, kategorije. Od dužnoga poštovanja ptičice su prestale cvrkutati. Na kraju su bili siti i umorni od riječi. Glavobolja ih stezala ne od razbludnoga bilinskoga svijeta nego od vlastitih umovanja. I u ovoj aleji, u snu, nedostojan, najzad sam i ja došao do riječi.

Mlad sam poštovao formule i propozicije, teze i korolare, i naučio sam se da cijenim um i mudrost koja se podiže povrh gomile u bijelim togama. Ali malo kasnije prošla me volja da prezirem neuke ljude, meso, krv i običnost života. Ukazao sam povjerenje čulima, dodiru koji ostaje nevin u čovjeku. Nisu čula posljednji sudija, ali i mozak je čulan, a rječnik i izraz vezani su uz čulne predstave i slike. Neka je čast oku i uhu, i nasladama koje nam oni pružaju! Ja volim da i dubina nađe jednostavne pečate, a duh i dušu onaj je najviše usavršio i profinio, obogatio i izbistrio koji ih je doveo na epidermu da ga preplave do ploha kože, da mu poteku na vrh prstiju. Ja cijenim kruh i vodu, skromne voćke, med i mlijeko. Duboke misli teško se iskazuju, no koliko ih odlikuje onaj tko ih odijeva čistim jezikom! I koliko je mozak frapantniji kada se odriče osebujnosti! Ne odričemo se uglađenosti i uresa duha, ali koliko ćemo dobiti ako zatajimo stroge i suvišne nauke i govorimo skraćeno kao bistri seljaci, kao prividno jasna djeca! Jer i u riječima običnih ljudi skriva se sol koja čuva jestiva od kvarenja i srčika sadržajnosti. Koliko je zaslužniji onaj koji novim jezicima otvara saopćenje, saobraćajne pruge. Kada bi moj zadatak bio u panegiriku, ja bih vam održao jednu apologiju čulnosti.

Ne tolkujte me krivo kao pokvarene žene što samo misle na sramotu i rđave stvari. No čulnost ukida toliko izražajne štete i toliko bruke cijepanja. Ja bih vam održao jednu odvažnu hvalu materije i titana, jer mislim da znam tajnu kako se obična tvar preobražava. Otkako sam se naučio misliti, učim se samo razumijevati i počitati. Mudrost koja je dosada bila djelo i stvar glava, treba da postane žarište organskoga razvoja, nadahnuće života u organima i organizmu. I neka se Sophia ne stidi da nam donese radosti. Ne odričimo [se] mudrosti. Ali neka ona ne bude nezgodna ni neugodna, sa žvalama nemani i lalokama što pilje iz kajbe, neka sakrije svoju divlju rutavost i riđu dlaku. Budući mudraci umjet će da uživaju od riječi duha, kao oni najdavniji, od jedne mudrosti koja je najjednostavnija i najzapletenija. Već odavno ne umiju da se iskazuju u parabolama. Ja cijenim mudrost koja ne ubija život i ne odbija od života, nego koja pretvara život u umjetničko djelo, mudrost sočnu, kratku, vedru sintezu mudrosti. Ona će biti kao slap, kao grozd, kao pad meteora. Tada ćemo postići jedinstvo rječnika i neposrednost u svojim zadacima.

Filozofi su okrunili glave vijencima, i, što ja nisam htio, počeli su da se grle, kako očuvati dubljinu i dostojanstvo u pokretu zbližavanja? Ali bio je nestašni san, san od pjene noći. Cvijeće je počelo padati sa stabala u lepršavoj kišici, jedna golubica je proletjela nad sastankom kao da će da uhvati zrno vode iz vodoskoka, ističući napadnu žutost svojega kljuna prema jednom mladom kamenom božanstvu koje je izgledalo postiđeno.

***

Tin Ujevič, Pjesništvo II, Slovo Ljubve-August Cesraec, Beograd-Zagreb, 1979, str. 384-385.

Objavljeno u: Polazišta, Sophia
Oznake: Polazišta, Sophia, Tin Ujević

Uvodnik

  • Božja promisao ne slijedi ljudsku logiku i kvari planove moćnih
    Na ekumenskom putu nerijetko se nađemo na stranputici, pitajući se kamo (i uopće zašto) ići dalje. Jedan od važnijih putokaza uvijek sam nalazio u Prvoj poslanici Korinćanima: ”A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima Ljubav”. Iz konteksta pisma svetog apostola Pavla – saznajemo da su nam Ljubav, Vjera i […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva