Progonjeni kršćani Bliskog i Srednjeg istoka ovih su nas dana podsjetili da je Crkva pozvana da poput putokazne zvijezde bude svjetlo svijeta. Njima je, naime, povjereno da pripreme materijale za ovogodišnju molitvenu osminu za jedinstvo kršćana.

Oni su za temu izabrali naraciju iz Evanđelja po Mateju (Mt 2, 1 – 12) o tri mudraca koji su krenuli u potragu za novorođenim Kraljem te stoga slijede zvijezdu koja će ih preko susreta sa zlonamjerno krvoločnim židovskim kraljem Herodom u Jeruzalemu konačno dovesti do Betlehema (bet je kuća, lehem je kruh) gdje su našli Mariju (i Josipa) s malim djetetom Isusom, kojemu su se došli pokloniti i darivati ga.

Tematsko geslo ovogodišnje molitve dakle glasi: ”Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti”. Razumijem izbor teme te posebnu navezanost bliskoistočnih kršćana na njima geografski i soteriološki bliski Betlehem, koji sam osobno studijski posjetio nekoliko puta.

Poslušajmo kako bliskoistočni kršćani sadašnjice pod znakom biblijske zvijezde vodilje danas štuju biblijskog Jahvu:

”Zahvaljujemo ti, Gospodine, Stvoritelju neba i zemlje, jer si svjetlila na svod nebeski postavio. Odvojio si svjetlo od tame i stvorio znakove za određivanje blagdana, dana i godina. Ti si zvijezdama ukrasio nebeski svod. Kako su divna tvoja djela, nebesa hvale slavu tvoju, a svod naviješta djelo ruku tvojih!”

Mudraci (magi) na putu prema Betlehemu predstavljaju ”poganske narode” pa nas bliskoistočni kršćani podsjećaju da trebamo biti autentični Isusovi nasljedovatelji ”riječju i djelom, kako bi Krista prepoznali svi narodi… Ali podjele među nama zamagljuju svjetlo kršćanskog svjedočanstva i mrače put te tako sprječavaju druge da pronađu put do Krista. S druge strane, kršćani koji zajedno štuju Krista, koji otvaraju svoja blaga i dijele svoje darove jedni s drugima, postaju znak jedinstva koje Bog želi za cijelo svoje stvorenje”.

Crkvi je, dakle, povjerena zadaća da bude zvijezda koja pokazuje put Kristu, da bude svjetlost svijeta. Kad je takva zvijezda, Crkva postaje znak nade u svijetu punom problema. Tada postaje znak da je Bog prisutan u svom narodu i da ga prati u svim životnim poteškoćama. Kršćani su pozvani biti svjetlo.

Kršćani Bliskog istoka ove materijale za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana stavljaju na raspolaganje, znajući da mnoge njihove nevolje i problemi postoje i u drugim dijelovima svijeta i da svijet čezne za svjetlom koje ljude može voditi k Spasitelju, onome koji može pobijediti svu tamu.

Globalna pandemija COVID-19 izazvala je i gospodarsku krizu, a političke, gospodarske i društvene strukture koje su trebale štititi najslabije i najranjivije ne uspijevaju dostatno pomoći.

To nas čini izrazito svjesnim da je svijetu potrebno svjetlo koje svijetli u tami. Zvijezda koja se pojavila na istoku, na Bliskom istoku, prije dvije tisuće godina i danas nas zove k jaslicama, do mjesta gdje se rodio Isus Krist.

Mudraci su drugim putem krenuli nazad kako bi izbjegli susret s Herodom. To je podsjetnik kako i mi, u našim Crkvama i našem svijetu trebamo pronalaziti nove pute, nove i bolje načine suživota. Hoditi novim putovima poziv je na obraćenje i obnovu u našem osobnom životu.

Naš novi put je nasljedovanje Krista. U prolaznom i promjenjivom svijetu kršćani moraju biti postojani i pouzdani kao konstelacije svjetlećih planeta.

Ali što to konkretno znači?

Naviještanje evanđelja uključuje i obranu ljudskog dostojanstva, osobito onih siromašnih, najslabijih i marginaliziranih. To zahtijeva od Crkava transparentnost i osjećaj odgovornosti u ophođenju sa svijetom i međusobno.

Crkve stoga moraju raditi zajedno kako bi ublažile nevolje onih koji pate, kako bi prihvatile raseljene, nosile terete svojih bližnjih i izgradile pravedno i pošteno društvo.

U ovogodišnjoj Molitvenoj osmini u mom gradu Osijeku, najekumenskijem gradu u Hrvatskoj, svojevrsni ekumenski hod otpočeo je u povijesnoj reformiranoj kalvinskoj crkvi u Retfali pod vodstvom biskupa Pétera Szena, a završio kod pravoslavnih u Donjem gradu, u hramu Uspenja Presvete Bogorodice, gdje je bogoslužje predvodio protojerej Aleksandar Đuranović, arhijerejski namjesnik i osječki paroh.

Središnje bogoslužje je, po već ustaljenoj tradiciji, održano ”kod kapucina” u centru grada, a predvodio ga je nadbiskup Đuro Hranić.

U nastupu poslije njega, osobno sam i javno čestitao i zahvalio Hraniću, koji je tom prigodom održao snažnu biblijski utemeljenu te kristološki fokusiranu propovijed iznenađujuće ekumenske otvorenosti. Dok sam ga slušao pomislih: zaslužio je biskup Đuro zasjesti na Strossmayerovu katedru.

Dan ranije je stigla prikladna vijest iz Vatikana da je papa Franjo apostolskog oca Ireneja proglasio crkvenim učiteljem, što je visoko rangirano zvanje koje se rijetko dodjeljuje. Tekst ove ekumenski značajne odluke je kratak pa ga citiram u cijelosti.

”Sveti Irenej Lionski, koji je došao s Istoka, vršio je svoju biskupsku službu na Zapadu: bio je duhovni i teološki most između istočnih i zapadnih kršćana. Njegovo ime Irenej izražava onaj mir koji dolazi od Gospodina i koji pomiruje, ponovno integrirajući u jedinstvo. Iz tih razloga, nakon što sam dobio mišljenje Kongregacije za kauze svetaca, svojom apostolskom vlašću proglašavam ga crkvenim naučiteljem s naslovom doctor unitatis (učitelj jedinstva).

Neka učenje tako velikog učitelja sve više potiče put svih Gospodinovih učenika prema punom zajedništvu.”

Ovoj nedovoljno obrazloženoj odluci moram dodati kratko objašnjenje o tome tko je bio Irenej i zašto je on ekumenski značajan.

Irenej je rođen u Maloj Aziji oko 135. godine poslije Krista. Bio je učenik apostolskog oca Polikarpa iz Smirne, koji je rođen 68. po Kr., a spaljen na lomači u dobi od 86 godina jer se nije htio odreći Isusa. Polikarp je, pak, bio učenik apostola i evanđelista Ivana. Irenej je dakle u izravnoj vezi s Apostolskom Crkvom.

Preselivši iz Male Azije, Irenej je na Zapadu postao nadglednikom (od 178.) mlade crkve u gradu Lyonu, današnja južna Francuska. Poznat je po svojim djelima Adversus haereses u kojem se bori protiv gnoze i drugih krivovjerja te daje mnogo kulturno-povijesnih podataka o svojem dobu.

Poznato je i njegovo djelo Demonstratio praedicationis apostolicae (Dokazivanje apostolskoga navješćivanja) što je neka vrsta biblijskoga katekizma, kratkog i jednostavnog prikaza kršćanske vjere.

Napravimo sada veliki skok od Ireneja biskupa Lionskog u drugom stoljeću do jednog našeg suvremenika, šabačkog episkopa Lavrentija. Zajedničko im je povezivanje zemalja i kontinenata.

Osobno sam Lavrentija Trifunovića upoznao u Njemačkoj na jednom stručnom skupu u organizaciji Svjetskog vijeća crkava, koje ima svoje sjedište u Ženevi.

U to sam vrijeme bio teološki savjetnik tog najvećeg i najuglednijeg saveza kršćanskih Crkava koje svoju (pret)povijest datira od glasovitog interdenominacionalnog i interkontinentalnog Misijskog kongresa, koji je 1910. godine održan u Edinburghu, a smatra se rođendanom suvremenog ekumenskog pokreta.

Lavrentije je na tom skupu sudjelovao kao (pro)ekumenski orijentiran predstavnik Srpske Pravoslavne Crkve. Brzo smo se sprijateljili jer on je dobro poznavao moj rad na proučavanju biblijskih prijevoda na južnoslavenske jezike.

U zahvalnost za taj rad poklonio mi je ”Sabrana djela” velikog teologa Nikolaja Velimirovića, koja je on pripremao i tiskao u tiskari koju je organizirao kao eparh zapadnoevropski sa sjedištem u Himelstiru u Njemačkoj.

Ta su djela u to vrijeme bila zabranjena od komunističkih vlasti u Jugoslaviji pa se može pretpostaviti da sam bio jedan od prvih koji ih je ”prošvercao” u zemlju u kojoj nisu bila poželjna.

U Osijeku mu je Evanđeoski teološki fakultet 2008. godine dodijelio prestižnu Ekumensku povelju u znak priznanja za njegovo promicanje prijevoda Svetoga pisma na srpski jezik. Istovremeno je ista povelja uručena i najpoznatijem hrvatskom prevoditelju Biblije, glasovitom franjevcu Bonaventuri Dudi.

Za naše prilike je to bilo pravo čudo jer su se za istim stolom našli najugledniji katolički, pravoslavni i protestantski teolozi i duhovnici. Sabrala ih je Biblija, ”eminentno ekumenska knjiga” (B. Duda) i to u povodu dviju značajnih obljetnica (1868.-1968.)

Providnost je naime htjela da prođe točno sto godina od prvog kompletnog izdanja klasične Vuk-Daničićeve Biblije (prema Tabakovom mišljenju, ”neiscrpne riznice jezika”) do ”točnije i tečnije” Zagrebačke Biblije, koja je na hrvatskom tlu prvu potisnula kao dotle najrašireniju i najutjecajniju knjigu među južnoslavenskim narodima.

Cijeli događaj, a posebice o tome kako su o laureatima nadahnuto zborili akademik Ivan Golub, dekan ETF-a profesor Aleksandar Birviš, kao i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerze u Ljubljani, najbolje je sažela jedna poznata osječka intelektualka usklikom: ”Rapsodija duše”.

A ta se ekumenska glazba čula sve do Rima, gdje je jedan prvoklasni njemački teolog i sada visoko rangirani kardinal pohvalnički progovorio o jednom teološkom fakultetu na istoku Hrvatske koji gradi mostove preko Dunava te tako spaja razdvojenu braću.

Poslije dvadeset godina izuzetno uspješnog misionarskog i episkopalnog rada u dijaspori, Sveti arhijerejski sabor SPC-a Lavrentija je 1989. godine imenovao šabačko-valjevskim episkopom.

Tu se inače samozatajni, ali izuzetno poduzetan vladika pokazao vizionarom i učinkovitim upraviteljem kada je predložio da se prevelika dijeceza podijeli te je tako i Valjevo dobilo svog episkopa.

Lavrentije se dokazao i kao graditelj i obnovitelj crkava i manastira te predvodnikom u misionarskoj djelatnosti izdavačke kuće ”Glas Crkve”, koja je tiskala veliki broj knjiga, a osim toga je uspostavio pravoslavni radio i TV stanicu.

Na spomenutom susretu u Osijeku, Bonaventura Duda i moja malenkost potakli smo ga da u Srbiji pokrene akciju prema (Turčinovićevom) sloganu Kršćanske sadašnjosti ”Novi Zav(j)et u svaki dom”.

Silno me je obradovalo kada mi je nešto kasnije poklonio prekrasan primjerak, vanjskom opremom pravoslavlju prilagođen, Novi Zavjet u posuvremenjenom prijevodu Vuka Karađića, uz odobrenje Svetog sinoda.

Prostor nam ne dopušta da nabrojimo sve njegove pothvate na području izgradnje crkava i manastira kao i mnogobrojna predavanja i referate koje je održao ne samo u Srbiji nego i širom svijeta u kojem je s dostojanstvom integralnog duhovnog sluge-lidera predstavljao ne samo SPC nego i Kraljevstvo Božje među posrnulim kraljevstvima ovoga svijeta.

Poput betlehemske zvijezde on je svijetlio za Krista gdje god se kretao, a poput lista Pravoslavni misionar, kojemu je godinama bio urednik, on je vjerovao u transformativnu moć Evanđelja Isusa Krista te se zalagao da tu poruku približi svim ljudima svoje eparhije i šire.

U Njemačkoj ga pamte kao pionira Pravoslavnih Crkava među srpskim gastarbajterima i evangelizatora koji vlakom putuje po cijeloj zemlji s dva kofera puna duhovne literature za sve one koji traže Boga.

Uvijek pozitivan pomiritelj, čovjek poniznosti, dobrote i darivanja, on je iz ljubavi prema bližnjima i svoje organe ”zaveštao za kadaverične transplantacije”, naglasivši da je to stvar slobodne volje, ljubavi i poštovanja ljudskog dostojanstva.

Lavrentijev je kristolik primjer služenja svima pa nas stoga ne čudi što su ga mnogi prepoznavali kao ”vladiku ljubavi”.

Znakovito je što ga je sklona mu Božja providnost kao ekumenski najotvorenijeg srpskog episkopa u vječnost pozvala upravo u Tjednu molitve za jedinstvo kršćana.

Hvala, vladiko, za sve!

(Prenosimo sa portala Autograf).