Prošlost nije ono što nije sadašnjost, neka pre-sadašnjost, ili neka ne-sadašnjost. Prošlost je u najmanju ruku predviđanje sadašnjeg, ali je mnogo više potvrđivanje njeno.

Radomir Konstantinović

***

Svaki tekst koji koristi Kostantinovićevu ”Filosofiju palanke” (1969.) kao polazišnu točku, po pravilu treba biti ispovjednički i pokajnički u svom tonu – jer duh palanke ‘se skriva i čuči u svakom od nas…i čeka pravi čas!’, kako to Pjesnik sažeto reče (premda za nešto posve drugo). Svjestan toga, ipak krećem skliskim putem korištenja FP kao korisne reference za raskrinkavanje sve prisutnijeg anti-ekumenskog (a samim tim i anti-dijaloškog) diskursa u nekim crkvenim krugovima: bez obzira da li katoličkim, pravoslavnim ili protestantskim – palanka je svuda!

Treba odmah naglasiti da se i sam Radomir Konstantinović osvrće u svom djelu na problematiku ”palanačke religioznosti” te kaže:

Duh palanke je u sferi religijskog duh normativnog boga, i to pretežno u etičkom smislu, a znatno manje u smislu spekulativnom (najmanje u smislu mističkom), po onoj nužnosti po kojoj on moralni stav pretpostavlja i suprostavlja filozofskom duhu, ali i zato što, kao duh opštosti, on traži jednog opšteg, normativnog i normiranog boga, s kojim se ne može opštiti (zbog njegove uopštenosti), i sa kojim se ”ne sme opštiti”, jer lično opštenje, kao mogućnost ličnog boga, znači otpadništvo od duha palanke.  

Potom dalje:

U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost.  

Ovako opisana religija, lišena osobnog doživljaja i dostojanstva ličnosti, postaje tajno ali trajno sekularizirana – pretvarajući (po defaultu) svaku mističku duhovnost u puko praznovjerje, a crkvenu dogmatiku u brutalnu ”real politiku”, u kojoj onaj Drugi (tko god da taj jest) prerasta u ideološkog takmaca kojega treba svim raspoloživim sredstvima (najčešće medijsko-propagandnim) anihilirati.

Sada već, nadam se, postaje jasnijim zašto je FP relevantan tekst za one koji se u 2022. žele baviti istinskim i otvorenim dijalogom.

Duh statične insularnosti i plemenske isključivosti, koji je meta Konstantinovićevih filozofsko-socijalnih razmatranja, dijametralno je suprotan svemu onom što bi iskreni ekumenizam trebao i mogao biti. On je u suštini zapravo njegova antiteza.

Međutim, važno se zapitati da li je ekumenski pokret (koji već postoji više od stoljeća, a od 1948. se uglavnom ”službeno” realizira kroz World Council of Churches) i sam lišen palanačkog duha? Ako se držimo obećanja s početka teksta, trebali bismo svi duboko pogledati u ”palanačke mehanizme” rada WCC-a.

Iako je dosta postignuto u smislu približavanja i boljeg razumijevanja među Crkvama, krajem prošlog stoljeća došlo se do određenog ”plafona”, nakon kojeg sve češće svjedočimo nominalnom i agendiziranom ekumenizmu, lišenim nade, idejnosti i velikih zamaha (čitaj: rizika).

Postmoderni informacijski kaos i potpuna dominacija politički korektnog relativizma kao meta-narativa potjerali su mnoge u palanačke torove. Tako danas postaje mogućim imati ortačko-klerikalni ekumenizam, koji sve češće rutinski radi na raznim definicijama i dogovorima po principu najmanjega zajedničkog nazivnika. Ta slika je daleko od poziva na jedinstvo Crkve što nam ga upućuje sam Krist!

Ne smijemo, naravno, biti prestrogi radi vlastite nestrpljivosti, nerealnih očekivanja, želje za instant rješenjima, ali treba brzo detektirati i prozvati sve one koji misle da je ekumenizam za kršćane neko ”izborno extra”, a ne sama teološka bit i cilj poslanja Crkve. Takvi pseudo-ekumenisti ne pomažu dijalogu, bez obzira na njihov status unutar neke dane hijerarhije.

A gdje su onda rješenja?

Za početak, svi trebamo prolistati ”Filosofiju palanke” ukoliko želimo suučestvovati u dijalogu – a ako nam je to štivo ”pregusto” napisano (na sto se mnogi žale), u svakom slučaju moramo puno više koristiti (post)moderne filozofske i sociološke tekstove da bismo bolje razumjeli trenutak i mjesto u kojem se nalazimo.

To su radili mnogi crkveni Oci s antičkim misliocima prije 1700 godina – zašto ne bismo i mi sa suvremenim misliocima? Hrvatski sociolog religije Željko Mardešić (baš kao i Mirko Đorđević iz Srbije) je, primjerice, netko čiji se opširni opus ne koristi dovoljno, a na štetu ekumenskog procesa.

Drugo, važno je razumjeti ulogu psihologije za zdravu/optimalnu komunikaciju među dijaloškim partnerima. Znači, uz filozofe potrebni su nam kvalitetni psihoterapeuti koji ujedno dobro poznaju teološku gradu. Oni su ti koji trebaju pomoći da razlučimo mrak predrasude od boli spoznaje o sebi, ali i o drugome kao Drugačijem – a to je ponekad (pogotovo na ovim prostorima) iznimno teško.

Fenomenološka metoda kao primarni psihološki ”alat” mora imati sve veću ulogu u procesu suočavanja s vlastitim (i tuđim) projekcijama i iracionalnim strahovima.

I posljednje, (a možda najvažnije), korištenje je kreativnog izričaja za potrebe razumijevanja prepreka za dijalog. Neodgovorno je u 21. stoljeću umanjivati važnost stvaralaštva (a pogotovu drame, kao kršćanske umjetnosti par excellence) za bilo koji oblik komunikacije među ljudima. Zapravo, autentična umjetnost je negacija palanačkog duha kao takvog – jer oživljuje letargične, oslobađa učmale, spaja izolirane, uznemiruje samozadovoljne, plaši ohole i moćne.

Drugim riječima, trebamo se svi doživjeti i ponovno (a fenomenološki skroz svježe) upoznati na kazališnim daskama i na filmskom ekranu – na mjestima koja su i sama po sebi važni simboli susreta i dijaloga.

I na samom završetku, vratio bih se na početni Konstantinovićev citat. Teologija palanke je teologija ”začarana prošlošću”, u najnegativnijem smislu te riječi. Palanački teolozi u cijelosti negiraju jasnu eshatološku orijentaciju kršćanstva i žele sakralizirati ono sto je prošlo kao jedino mjerilo Istinitog i Vrijednog, a u toj kvazi-sakralizaciji žele utamničiti i obezvrijediti ono sto je imanentno.

Golu spontanost sadašnjeg trenutka je nemoguće kontrolirati i predvidjeti, a to u palanačku dušu unosi bolan nemir – jer ništa nije strasnije od promjene, od novog!

Teološkim rječnikom govoreći, okrenimo se više eshatologiji i eshatološkoj antropologiji kao glavnim putovima ka nekom budućem Jedinstvu. Ekleziološka diskusija se iscrpila u prošlom stoljeću i treba joj i mali predah da opet postane nadahnutom i važnom za Crkvu.

Sada je vrijeme da upoznamo jedni druge prvenstveno kao čovjeka, kao anthroposa te razmislimo o budućnosti koju si želimo i u kakvo nas novo sutra vodi onaj Raspeti i Uskrsli za nas.