Šetam po Mostaru. Obišla sam manastir Žitomislić nadomak Mostara. Poklonila se svetinji i sad mi se čini da mogu na daljnje pokloničko putovanje.

Prva stanica je Mostar. Grad je to o kojem sam često sanjala na sjeveru Europe. Osvojila me njegova toplina. Kraj je siječnja i nije toplo kao u kolovozu, ali opet je nekako srcu toplo.

Ostavljam most i zelenu rijeku, spuštam se niz kaldrmu prema taxi stajalištu, ali puno je nekih malih trgovina koje plijene pažnju. Ne odolijevam platnenoj torbi.

Izabiremo je zajedno, jedna pokrivena žena i moja malenkost. Lijepog je osmijeha i onog finog bosansko-hercegovačkog humora. Baš onog koji najviše volim. Fin, zabavan, odmjeren. Humor koji nikad nije vulgaran, grub niti ne vrijeđa dostojanstvo čovjeka. Baš zato ga volim.

Treba požuriti do taxi prijevoza da me ne ostavi autobus koji iz rodne Banja Luke moje majke prolazi kroz Mostar za Trebinje. Nadvit ćemo se nad Mostar i Nevesinje kroz neke zastrašujuće vrleti i planine. Negdje sam pročitala da te planine zovu ”evropski Tibet”. Ne čudi me.

Jedva sam preživjela te serpentine, ali eto me u Trebinju. Na Mediteranu. Čini se da ne mogu dočekati jutro. Ne znam radujem li se više kavi na platou ispred hotela Platani, tržnici s južnim čarolijama (med od kadulje, sok od nara, sir…) ili manastirima koje želim posjetiti.

Na tržnici susrećem prodavača hercegovačke škije – duhana. Pomalo nestvaran i arhaičan prizor. Nepušačica sam, ali nekako me zatekao taj prizor.

Odlazim do Petropavlovog manastira koji me osvaja na prvi pogled svojom ljepotom, skladom ušuškan u nevisoke planine koje ga okružuju. Ovdje smo počašćeni rakijom travaricom s naglaskom na anisu. Već sanjam kako ću pokušati istu napraviti kod kuće i znam da neće biti tako uspjela, ali opet se nadam.

Provodimo vrijeme s gostoprimljivom monahinjom i to nam nekako vraća nadu u ljude. Nada da još uvijek postoji Abrahamovo gostoprimstvo. Nada da ovaj svijet još uvijek nije izgubljen.

Posebnu pažnju mi ​​privlači Gospodnja ikona boje breskve s maslinovim grančicama i golubom prikazanim zajedno s našim Spasiteljem. Već sada znam da će mi sjećanje na ovo mjesto donositi utjehu.

Vrijeme je da se pođe do manastira Tvrdoša koji odiše nekom starinom, da se pokloni grobu vladike Atanasija i ponese kući vino Žilavka. Eto, tek toliko da se o nekom prazniku sjetimo putovanja i počastimo južnom finoćom, vinom sazdanim od topline Sunca kakva sja samo u južnim krajevima.

Čeka se autobus za Herceg Novi da nas preko novih vrleti i strmina preveze do posljednje svetinje koju planiramo ovaj put posjetiti. Gricka se pita od blitve. Ipak je petak. Neka finoća od okusa i mirisa.

Stigli smo pokloniti se ikoni Bogorodice Savinske, koja je jedna od šest kanoniziranih čudotvornih ikona Srpske Pravoslavne Crkve, izrađena u stilu italokritske škole.

Skupio se poveći broj ljudi. Hor divno poje. Svi mi sakupljeni s raznih krajeva čekamo milost Gospodnju kroz lik Njegove Majke.

Puno puta sam posjetila Crnu Goru, ali ovo je moj prvi posjet manastiru Savini. Nadam se ponijeti kući blagodat i blagoslov ovog mjesta i svih onih koje sam posjetila. Iskustvo me naučilo da blagodat djeluje na meni čudan, nejasan način i da svetinje još dugo žive u meni kad se vratim kući i uronim u svoj uobičajeni svakodnevni život.

Ponekad mi se čini da bi bez tih svetinja moj svakodnevni život bio teško zamisliv. Zato hvala Gospodu na svim pokloničkim putovanjima koje mi je dao i koje će mi sigurno podariti i u budućnosti.