Na pragu sam pedesetih. Mislim da u tim godinama slobodno mogu reći da je veći dio života iza mene. Život je to ispunjen obiljem događaja, susreta i iskustava koja se stječu na raznorazne načine.

Svakako, s ozbiljnošću svojih godina sve dublje promišljam o nama ženama. Onim ženama koje dolaze iz moje kulture, vjere i tradicije, ali i iz nekih dalekih i stranih postojbina.

Hrišćanska žena mi je posebno zanimljiva. Drevne hrišćanke, podviznice, mučenice, majke…, ali i one hrišćanke koje žive i susreću Hrista na novootkrivenim teritorijama, kao što je Sjeverna Amerika.

U život suvremene pravoslavne Amerikanke, a voljela bih i u živote svih nas koje dolazimo s puno starijih pravoslavnih jurisdikcija, ulazi jedna svetiteljka koja nije živjela davno. Njen hod po zemlji zbio se u 20. stoljeću, a upokojila se i otišla Gospodu 1979. godine.

To je vrijeme mog ranog, bezbrižnog djetinjstva na zagrebačkom brijegu kad zasigurno ništa nisam znala o Aljasci. Sveta Olga s Aljaske rođena je u selu Kwethluk na obali rijeke Kuskokwim. Bila je supruga sveštenika Nikolaja Michaela.

Čitala sam da je njen život podsjećao na život Tavite iz djela apostolskih. Živjela je skromno podižući djecu i pomažući svešteniku u crkvenim poslovima. Pripremala je prosfore i šila odjeću, pojala himne u hramu. Svoje eskimske čarape slala je i u udaljene parohije, čak i po 100 milja daleko.

Upokojila se 8. studenoga 1979. godine. Doba je to godine kad je zima već ozbiljno stigla u krajeve na Sjeveru. Priroda se pobrinula da utiša hladne vjetrove, otopi led kako bi ljudi mogli doći na sprovod, a ptice koje su odavno trebale odletjeti na Jug su pratile kovčeg na vječni počinak.

Zamišljam jedan čudesan prizor i osjećam toplinu jedne jednostavne žene, a upravo takve žene su bliske mojoj duši.

Sveta Olga se javljala nekim ženama. U snu i u molitvi. Jednu je utješila pripremajući je za odlazak njene majke s ove naše zemlje, a drugu je izliječila od boli u duši koji je osjećala zbog seksualnog zlostavljanja. Vjerujem da je to jedna stravična i neopisiva, neizreciva bol za svaku ženu koja je proživjela takvo slično iskustvo.

Svetiteljke, naše drevne majke pa i moderne majke kao što je sveta Olga su tu za nas da im pribjegnemo u molitvama da nas iscjeljuju, pomažu u svim našim bolima, sumnjama i patnjama koje život stavlja pred nas.

Malo je vjerojatno da ću ikada otići na Aljasku pokloniti se njenim svetim moštima, ali u srcu ću njegovati pažnju i ljubav za nju – svetu Olgu koja je živjela u hladnim prostorima koji su meni kao jednoj ženi s Balkana teško uopće zamislivi.

Snijeg, kućice od leda, odsjaj sunca u ledu čine se lijepim i zanimljivim, ali surovi vjetrovi traže trpeljivost i izdržljivost onih žena koje su spremne plesti čarape i slati ih kao poklone u udaljene krajeve kako bi oni koji ih nose osjećali pažnju i ljubav utkanih u te eskimske čarapice.

Takve tople pažnje i ljubavi su utkane u moje misli prema svetoj Olgi na Aljasci gdje svjetlost obasjava led.