Iza nas je tjedan posta, molitve, poklona, metanija i sjećanja. Tjedan pokajanja.

Dolazi nam i prva subota Vaskršnjeg posta, u narodu zvana i Teodorova subota koja se slavi u spomen na sjećanje javljanja u snu svetog Teodora Tirona gradskom episkopu Evdoksiju u kojem je Svetitelj rekao da bi hrišćani za taj dan trebali kuhati žito s obzirom na to da je car Julijan Otpadnik naredio da se hrana na trgovima pokropi žrtvenom idolskom krvlju kako bi se hrišćani oskrnavili.

U sjećanje na taj događaj hrišćani diljem pravoslavnog svijeta za taj dan spremaju žito. I sama ga spremam. Već dugo. U spomen i sjećanje, ali i iz ljubavi i molitve svetom Teodoru Tironu čijim moštima sam se jednom i poklonila u Vojvodini u manastiru Novo Hopovo gdje mošti počivaju od 16. vijeka i nose utjehu narodu koji mu pritiče i moli pomoć.

U dane pred sam blagdan počnem razmišljati i prati me neko uzbuđenje i puno pitanja i potpitanja. Kako ću skuhati žito, gdje ću ga odnijeti osveštati…?

Uz to dolaze slike sjećanja na naš zagrebački Preobraženski hram i Teodorove subote gdje sam nosila žito na osvećenje. Žito bi trebalo osveštati petkom, ali tada sam bila prezaposlena i nosila bih ga subotom.

Ovog petka sam slobodna i eto mi prilike da odem na Liturgiju pređeosvećenih Darova. Misli lete kući na moj breg. Svetitelj bi nas nekako uvijek okupio. Tata bi lupao i čistio orahe. Mama bi ispekla neki kolač i pripremila žito, a ja bih sve to nosila u hram da osveštam i podijelim s mojim milim sestricama i braćom.

Sad sam negdje daleko, na tlu keltskih svetitelja o kojima nikad nisam ni razmišljala. Moguće, nisam za njih ni znala. Sada, hodam po njihovom tlu i susrećem se s nekim novim pravoslavnim kulturama, svjetovima…

Otkrivam novi svijet. Braću i sestre u Hristu. Razmišljam, hoću li do hrama svetog Nektarija, ali daleko mi i nezgodno u ovom trenutku. Lani sam bila u svetom Savi na Ladbroke Groveu. Odlučim otići do ruske zagranične crkve u Chiswick. Rano sam ustala i krenula.

Londonski je to hram do kojeg mogu i pješačiti što je svojevrsno čudo jer do drugih hramova potreban je gotovo poklonički trud. Evo me tu, pred očima blista plava kupola. Molitva je u kripti hrama. Baš tako volim. Još je mrak u hramu.

Kreće molitva. Sveštenik ispovijeda. Klečimo. Poklanjamo se. Ustajemo i padamo na koljena. I tako u krug. Dugo. Jer ruske molitve traju dugo.

Pored mene stoji majka. Mlada žena koja u naručju drži dijete. Doji ga. Pada na koljena. Kleči. Ustaje s djetetom u naručju. U čudu sam. Prizor koji nikad nisam vidjela, a teško da će se ponoviti. Samo na nekoliko centimetara od mene. Snaga majke.

Sjećam se svoje majke. Baka. Tetki. Svih majki. Sebe. Propitkujem sebe. Stojim. Čita se kanon svetom Teodoru Tironu. Dijele nam žito koje je hram pripremio.

Pred odlazak upitam majku s djetetom želi li malo i mog žita. Prihvaća, a meni srce puno. Jedna majka s djetetom za sve one koje volim. Za sve za koje se molim svetom Teodoru Tironu.

Zatvara se krug. Sa svijetom odakle sam potekla, po čijem tlu se krećem, dalekim pravoslavnim Istokom i početkom svega. Vaskrslim Hristom!