Izaslanici Nacionalnog vijeća Metisa i Inuita, starosjedilačkih kanadskih naroda, sastali su se s papom Franjom u travnju 2022. ne bi li mu posvjedočili kako njihove zajednice danas žive te kako su Katolička Crkva i njezine institucije pridonijele njihovim stradanjima u povijesti, posebice vođenjem škola gdje su, kao dio politike prisilne asimilacije, starosjedilački jezici i kulturni izrazi bili zabranjeni i gdje su mnogi učenici doživljavali teška emocionalna, fizička i seksualna zlostavljanja. Tada im je papa Franjo obećao da će doći u Kanadu kako bi starosjedilačke narode osobno i javno zamolio za oproštenje.

I doista, susret je održan za Papine posjete Kanadi od 25. do 29. srpnja 2022. Prvo u Maskwacisu, sedamdesetak kilometara južno od Edmontona – mjestu gdje je postojala jedna od najvećih rezidencijalnih škola u Kanadi. Prisutno je bilo oko 2000 žrtava rezidencijalnih škola, poglavica, voditelja, starješina i mladih – pripadnici autohtonih naroda.

Papa se na početku posjeta u tišini pomolio na groblju žrtava rezidencijalnih škola, kao i na mjestu nekadašnje škole. Potom se uputio u crkvu posvećenu Gospi od sedam žalosti te blagoslovio crveno platno s imenima stradale djece.

Papa Franjo zahvalio je starosjediocima što su mu govorili o teškim bremenima koje i dalje nose, o gorkim sjećanjima. ”Danas sam tu, u ovoj zemlji koja, uz svoja davna sjećanja, čuva ožiljke još otvorenih rana. Ovdje sam jer je prvi korak mog pokorničkoga hodočašća među vama ponovno zamoliti oproštenje, još jednom vam reći da mi je duboko žao”.

”Oprostite zbog načina na koje su, nažalost, mnogi kršćani podržavali kolonizatorski mentalitet sila koje su tlačile autohtone narode. Žao mi je. Posebno molim za oproštenje za načine na koje su mnogi članovi Crkve i vjerskih zajednica surađivali, isto tako svojom ravnodušnošću, u projektima kulturnog uništenja i prisilne asimilacije koje su promicale tadašnje vlade, a koji su kulminirali u sustavu rezidencijalnih škola”.

”Premda kršćansko milosrđe nije izostajalo i bilo je mnogo izvanrednih primjera posvećenosti i brige za djecu, sveukupni učinci politike vezane uz rezidencijalne škole bili su katastrofalni” – naglasio je papa Franjo.

”Ono što nam naša kršćanska vjera govori jest da je to bila katastrofalna pogreška, nespojiva s Evanđeljem Isusa Krista”.

”Pred ovim strašnim zlom, Crkva kleči pred Bogom i moli ga za oproštenje grijeha svoje djece. I sam to želim ponovno potvrditi, sa sramom i nedvosmisleno. Ponizno molim za oproštenje za zlo koje su počinili toliki kršćani protiv autohtonih naroda”.

Ovu gestu i riječi pape Franje, međutim, nisu svi prihvatili kao važne.

Pojedine skupine katolika su u medijima htjeli potaknuti raspravu o broju žrtava zlostavljanja što su ih podnijeli pripadnici starosjedilačkih naroda u Kanadi u Katoličkoj crkvi. To podsjeća i na pokušaje umanjena broja, a time i važnosti pedofilskih, financijskih i drugih skandala u Crkvi.

Konzervativni katolici u Americi zamjeraju papi Franji što je sudjelovao u molitvi starosjedilačkih naroda u kojoj su prizivali svete duše da pomognu u procesu molitve za oprost, tj. u otvaranju srca i prihvaćanju mudrosti kakva traži pomirenje, zajedništvo i suradnju.

Među katolicima u nas to uglavnom i nije bila neka vijest ili barem ne vijest koja bi se mogla dovesti u vezu s našom situacijom.

Pojedini pripadnici starosjedilačkih naroda misle da papa Franjo nije išao dovoljno daleko, tj. da je trebao javno osuditi i povući tzv. ”nauk otkrića”, što je naziv za niz javnih crkvenih dekreta (bula) kojima su pape u 15. stoljeću dopustili, štoviše pozvali katoličke vladare Španjolske i Portugala da koloniziraju nekršćanske zemlje i porobe nekršćansko stanovništvo u zemljama koje je kršćanski svijet smatrao neotkrivenima.

Pojedini sekularni mediji, pak, riječi pape Franje protumačili su kao još jedan njegov performans koji lijepo zvuči, ali zapravo konkretno ne znači puno.

Papina gesta i izgovorene riječi, koju opetovano ponavlja gdje god u povijesti pripadnici Katoličke crkve nisu djelovali u skladu s Evanđeljem, upisuje se u proces što ga je otvorio Drugi vatikanski koncil pozivajući Crkvu na samopropitivanje i samokritiku, na oslobađanje od trauma povijesnog pamćenja i otvaranju istinskom dijalogu kakav sluša i uvažava poziciju onih ”drugih”.

Taj je proces otvoreno počeo s papom Ivanom Pavlom II., tj. njegovim priznanjem grijeha Crkve u nadi da ih ona nikad više, nijednoga, neće počiniti. Priznao je dogovornost papa za raskol među Crkvama, ispravljao je tekstove molitava, počev od onih koje su bile uvredljive za Židove, protestante, pravoslavne, muslimane, nadvladao je protivljenje nekih kardinala, pa kretao na hodočašća traženja oprosta i pomirenja.

Zauzimao se za povrat ugleda i časti reformatora kao što su Hus, Calvin, Zwingli, Luther ili znanstvenika kao što je Galilei. Osudio je križarske pohode, Inkviziciju, diktature i fundamentalizme svih vrsta, masakre u Ruandi, bivšoj Jugoslaviji, Timoru i drugdje, neravnopravan položaj žena, Židova, američkih Indijanaca…

Slagali se ili ne slagali s njegovom doktrinarnom tvrdoglavošću s obzirom na mnoga važna pitanja ponajprije iz područja morala, valja nam priznati da su svaki njegov govor, svaka njegova deklaracija u smjeru globalne etike bili obilježeni hrabrošću i ustrajnim htijenjem.

Papa Franjo, na svoj način, nastavlja ići tim putem. Povijest se zacijelo ne smije ponoviti kako bi svi kršćani, ne samo pripadnici starosjedilačkih kanadskih naroda, mogli krenuti naprijed s nadom, a mladi bez tereta traume svojih predaka.

”Želimo zajedno hoditi, moliti zajedno i raditi zajedno, kako bi patnje iz prošlosti mogle dovesti do budućnosti pravde, zacjeljivanja i pomirenja” – rekao je u Kanadi. ”Potrebno je sjećati se, jer zaborav vodi do ravnodušnosti” – naglasio je.

Papa Franjo je pozvao na promjenu i ”budućnost u kojoj se nikad neće ponoviti povijest nasilja i marginalizacija kojoj su bila izložena starosjedilačka braća i sestre (…) Bol i sram koje osjećamo moraju postati prilika za obraćenje: Nikad više!”

Praštanje je, oslobođeno svojega isključivo religijskoga okvira unutar naslijeđa abrahamovskih religija, još od Drugoga svjetskoga rata naovamo ulazilo na mala vrata na svjetsku geopolitičku scenu. Ta je pojava, u procesu internacionalizacije, vezana uz opći zahtjev revizije pamćenja.

Da bi se uspostavio novi poredak vrijednosti, stare je nužno ”pospremiti” u pamćenje tako da ne ugrožavaju sadašnjost ili budućnost. A to je moguće jedino putem izglađivanja starih razmirica, a ne opetovanim potezanjem pitanja o krivici i odgovornosti koje staru razmiricu vraća u žarište te obnavlja stari krug bez razrješenja.

Jedini radikalan način ”izglađivanja” jest prekid sa starom logikom: uvođenje praštanja umjesto pravednosti. Drugim riječima, čin pamćenja, samooptuživanja, pokajanja, mirnog odazivanja na optužbe nužno je prenijeti onkraj pravne instance ili instance država-nacija.

Nadalje, upravo je taj proces omogućio stvaranje koncepta ljudskih prava, kao i osnivanje međunarodnih sudova na kojima se razmatraju slučajevi ”zločina protiv čovječnosti”.

Kako su bili rekli predstavnici starosjedilačkih naroda, oprost nije kraj. Potvrdio je to i papa Franjo, ističući kako je to polazišna točka.

Jedan važan korak u procesu stvaranja kulture u kojoj se takve stvari više neće događati je provođenje ozbiljne istrage o činjenicama koje su se dogodile u prošlosti i pomoći onima koji su preživjeli rezidencijalne škole da dožive iscjeljivanje od pretrpljenih trauma – rekao je.

”Vjerujem i molim da kršćani i civilno društvo u ovoj zemlji mogu rasti u sposobnosti prihvaćanja i poštivanja identiteta i iskustva autohtonih naroda” – nastavio je Papa. ”Nadam se da će se pronaći konkretni načini da se ti narodi bolje upoznaju i cijene, kako bi svi naučili hodati zajedno”.

”Sa svoje strane, nastavit ću poticati napore svih katolika da podrže autohtone narode. Činio sam to u različitim vremenima i prilikama, kroz susrete, apele i također kroz pisanje apostolske pobudnice. Shvaćam da će za sve to trebati vremena i strpljenja. Govorimo o procesima koji moraju prodrijeti u srca. Moja prisutnost ovdje i zalaganje kanadskih biskupa svjedočanstvo su naše volje da ustrajemo na tom putu”.

U zaključku, papa Franjo pozvao je na tišinu i molitvu. ”Pred zlom molimo se Gospodinu dobrote; pred smrti, molimo se Bogu života”, rekao je, ističući kako je Isus Krist uzeo grob, koji se činio krajem svake nade i sna, i učinio ga mjestom ponovnog rođenja i uskrsnuća, početkom povijesti novog života i sveopćeg pomirenja.

”Za ozdravljenje i pomirenje nisu dovoljni vlastiti napori: potrebna nam je Božja milost. Trebamo tihu i moćnu mudrost Duha, nježnu ljubav Tješitelja. Neka dovede do ispunjenja najdublja očekivanja naših srdaca. Neka vodi naše korake i omogući nam da zajedno napredujemo na našem putu”.

Doista, praštanje, nenasilje, pravednost, mir i ljubav ne mogu biti tek plodovi ljudskih nastojanja. Praštanje je i čin vjere i politički čin o kojem ne može odlučiti politička volja. 

Međutim, dokle god će pripadnicima Katoličke crkve biti važnije sačuvati ugled Crkve nego sudjelovati u procesu pomirenja i udruživanja u dobru cjelokupnog čovječanstva, dokle god će izostajati uvažavanje drugih kultura, denominacija, vjera i svjetonazora u strahu od gubitka vlastitog identiteta, dokle god će u nas katolici odbijati ući u proces molitve za oprost ponajprije i konkretno na lokalnoj razini, među našim narodima – dokle god, dakle, ne priznamo nužnost toga procesa, ono ”nikad više” neće biti iza, nego ispred nas.