David Steindl-Rast (1926.) benediktinski je redovnik i autor. Svoj rad posvećuje međureligijskom dijalogu, meditaciji, predavanjima, duhovnosti i znanosti.  

***

Život zahvalnosti jest svakodnevno prakticiranje. Vježbamo svjesnost da je sve dar, da nam je sve besplatno dano, a ako je sve dano, onda je jedini prikladan odgovor zahvalnost. Što zapravo želimo jest radost. Ne želimo stvari. Ne želimo gomilati stvari, no to zaboravljamo pa nam zahvalnost može pomoći da to vidimo, može nam pomoći da to shvatimo.

Ne možemo biti zahvalni za rat. To je zlo kojemu, kad se dogodi, ne možemo pobjeći. Ne možemo biti zahvalni za izrabljivanje, nasilje ili za preranu smrt. Ali u svakoj situaciji možemo biti zahvalni.

Ključna riječ je “prilika”. Ako to shvatimo i prakticiramo zahvalnost, kada se dogodi nešto na čemu ne možemo biti zahvalni, naš razum će spontano pitati: “Kakva je ovo prilika za sada?” Uvijek postoji prilika za nešto pozitivno, prilika da naučimo nešto novo, čak i u najgorim situacijama, ili prilika da nešto učinimo. Ako, primjerice, saznamo za nepravdu, imamo priliku ustati, progovoriti i učiniti nešto.

Mistik nije posebna vrsta ljudskog bića, ali svako ljudsko biće je posebna vrsta mistika. Svi imamo mistična iskustva, i u tim vrhunskim iskustvima, doživljavamo da smo jedno sa svime. To su trenuci u kojima se osjećamo najživljima, istinski ono tko jesmo.

“Riječ” nije samo dio vokabular, “riječ” je sve što nam govori, i u tom smislu cvijet može biti riječ koja nam govori. Pjesma, umjetničko djelo, trava, stablo… sve, sve nam govori. Govori nam nešto o najvišoj stvarnosti. To je mistični uvid koji svako ljudsko biće može doživjeti, samo ako to sebi dopusti.

Duboko u nama postoji samo jedna vjera koju imamo kao ljudska bića, a to je duboko povjerenje u život. Čak i naše tijelo izražava to povjerenje u život trajno iznova udišući. Ne možemo to zaustaviti. Ne možemo prestati disati. Dakle, to duboko povjerenje u život – to nam je svima zajedničko, a onda se izražava na budistički, kršćanski način, pa čak i na načine koje ne prepoznajemo kao eksplicitno religijske. Mnogi ateisti imaju duboko povjerenje u život. Svi imamo tu duboku vjeru, ali je izražavamo na vrlo različite načine.

Jedna od najčešće ponavljanih zapovijed u Bibliji nije: “Ljubi bližnjega svoga”, nego: “Ne boj se”. I ako postoji jedna stvar koja nam je potrebna u našem svijetu, ako postoji nešto što bismo trebali napisati na našem ogledalu i vidjeti svako jutro kada se pogledamo u njega, to je – “Ne boj se”. Kad bismo ušli u dan s tom zapovijedi duboko ugraviranom u našem srcu, bili bismo potpuno drugačiji ljudi i stvorili bismo potpuno drugačiji svijet – svijet povjerenja.

Tako sudjelujemo u ovom golemom plesu u kojem dar izlazi iz izvora i kroz zahvalnost se vraća izvoru, tamo gdje riječ izlazi iz tišine i kroz razumijevanje se vraća u tišinu.

Zahvalnost nije tek reći: “Hvala”. Zahvalnost je čin bivanja samim sobom. Majka je zahvalna tako da svoju zahvalnost pokazuje majčinstvom, znanstvenik baveći se znanošću. Zahvalnost je ono za što Biblija kaže: “U Bogu živimo i krećemo se i postojimo”.

(Brother David Steindl-Rast on Gratitude).