Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 14. 07. 2024.
Prijava
Foto: S.Š.

Zadušnice

Autor: Sandra Šimunić / 11. 11. 2023.

S jeseni jutrom volim gledati nebo i grane. Moguće da to uvijek volim, ali na jesen vidim neke posebne ljepote u prirodi koja odlazi. Napušta nas. Svaki odlazeći list pomalo nosi nostalgiju. Doba je to godine kad dva puta u kratkom periodu Pravoslavna Crkva obilježava zadušnice.

Subote su to kad se prisjećamo naših bližnjih koji su otišli Gospodu, a koji žive u našim srcima i sjećanjima. Tih dana odlazimo u hramove i na groblja. Mnogi često žive daleko od grobova svojih bližnjih pa odlaze u najbliže pravoslavne hramove.

Kuha se žito koje nosimo u hram. Žito nosi veliku simboliku. Ono odlazi u zemlju da bi nanovo niknulo, da bi na neki način vaskrslo. Isto se na neki način događa i s čovjekom, a vino je ono koje označava Božje milosrđe kojim se zalječuju rane. Vinom će sveštenik preliti žito koje smo donijeli u hram uz svjetlost svijeće koja nosi simboliku svjetlosti Hristove.

Zadušnice uvijek padaju u subotu. U jesensko doba to su Miholjske zadušnice (pred praznik svetog Kirijaka Otšelnika) i Mitrovdanske zadušnice (pred praznik svetog Velikomučenika Dimitrija) jer su vezane uz subote koje prethode praznicima po kojima su i dobile naziv.

Zadušnice – zadušni dan predstavljaju dan koji je posvećen umrlima i na taj dan se molimo i dajemo milostinju za pokoj duša naših bližnjih – one jačaju našu svijest da smo mi i naši umrli jedan nedjeljivi živi organizam. U suštini mi smo jedna Crkva.

U opće zadušnice spadaju Mitrovdanske, Miholjske, Mesopusna subota, Duhovske zadušnice i ponedjeljak Tomine nedjelje – Pobusani ponedeljak, kada se isto obilaze grobovi. Subota je dan posvećen molitvi za mrtve. Dan je to u koji je Gospod nakon raspeća prebivao u Adu (Paklu), a nakon čega je nastupio najradosniji dan u povijesti čovječanstva. Svanulo je Vaskrsenje.

Kad bi mene netko pitao što su to za mene zadušnice i što mi znače? To je lavina osjećanja prema svima onima koje sam voljela, a kojih više nema. Onih koji jesu bili kršćani i onih koji to nisu bili.

Sjećanja koja vezujem uz taj dan najviše vezujem uz odlaske na liturgiju u hram svetih apostola Petra i Pavla na Mirogoju nakon koje bismo produžili do ”ruske časovnaje” gdje bi sveštenik putem okadio grobove nekih meni nepoznatih ljudi, a koji su bili bitni za pravoslavnu zajednicu u Zagrebu. To me misleno odvede u neka davna vremena, meni potpuno strana i nepoznata, u susret ljudima koje nisam znala, a koji su mi po duhu bliski.

Nakon toga uvijek bismo odlazili do groba djece s Kozare. Grob je to uz šumu. Mjesto je to koje nosi duboku tugu i patnju. Neobjašnjivu. Zašto su umrli? Zašto? Nikad neću naći odgovor na to pitanje. Ni ja ni mnogi drugi. Ostaje samo nada da njihove duše sada počivaju tamo gdje nema ni boli, ni tuge, ni patnje.

Tamo gdje obitava vječna radost. Tamo gdje se nadamo da ćemo svi mi jednog dana stići, a do tada uz plamen male voštanice i pokoje nježne suze možemo pojati – vječnaja pamjat, vječnaja pamjat… u hladne jesenske, podsljemenske šume, nebesa pa dalje i još dalje.

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva