Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 28. 05. 2024.
Prijava
Patrijarh Porfirije i vladika Kirilo (Foto: Mitropolija zagrebačko-ljubljanska)

Vladika Kirilo preuzeo upravljanje Eparhijom zagrebačko-ljubljanskom

Autor: Petar Kozakijević / 19. 08. 2023.

Na Preobraženje Gospodnje, u subotu, 6/19. avgusta, proslavljena je slava Sabornog hrama u Zagrebu. Svetu Liturgiju u ispunjenom hramu služio je Patrijarh srpski Porfirije uz sasluživanje Episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila, koji je tom prilikom od Njegove Svetosti i preuzeo upravljanje Eparhijom zagrebačko-ljubljanskom, u skladu sa odlukom Svetog Arhijerejskog Sabora održanog u maju ove godine.

Po završetku svete Liturgije pročitana je odluka Svetog Arhijerejskog Sinoda iz aprila, kojom je gospođi Ingeborg Sofiji Perca Vucelić iz Kalifornije dodjeljen orden Svetog Save II stepena, u “znak priznanja za ljubav, pažnju i sva dobročinstva učinjena prema Srpskoj pravoslavnoj opštoj gimnaziji ‘Kantakuzina Katarina Branković’ i njenim učenicima”. Orden su od Njegove Svetosti patrijarha, u ime gospođe Vucelić koja je u Sjedinjenim Američkim Državama preuzeli njen sin Aleksandar i unuk Nikola Vucelić.

Svetoj Liturgiji prisustvovali su i monsinjor Zlatko Koren, izaslasnik zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, Jelena Milić, ambasadorka Republike Srbije u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i zastupnik u hrvatskom Saboru, Momčilo Vuksanović, predsjednik Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, Budimir Dubak, bivši ministar vjera Crne Gore, Novica Đurić, predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, Jelena Borovinić Bojović, predsjednica Skupštine Grada Podgorice, Veselin Drašković, počasni potpredsjednik Evropske šahovske unije i mnogi drugi koji su se okupili da proslave hramovnu slavu zagrebačke Saborne crkve i požele dobrodošlicu novom upravitelju naše Mitropolije.

U nastavku donosimo govore patrijarha Porfirija i vladike Kirila koji su slijedili otpustu Liturgije.

Govor Patrijarha Porfirija

“Braćo i sestre, velika je radost što smo sabrani danas ovde u prestonom Zagrebu Republike Hrvatske, u Sabornom hramu koji je, slava Bogu, posvećen Preobraženju Gospodnjem. I danas upravo slavimo taj jedan od najvećih praznika hrišćanske vere, vere hrišćana, jer u tom prazniku mi slavimo jedan od najvažnijih događaja u životu Hristovom. To je događaj Preobraženja Njegovog na Gori Tavor. Znamo svi jevanđeljsku priču i znamo da je to istorijska činjenica, što je veoma važno, kao i mnogi drugi događaji iz Hristovog života, koji nisu mitovi i legende nego istorijske činjenice.

Činjenica je da je Gospod na gori Tavor pokazao svoju božansku, netvarnu, neprolaznu svetlost i da je tom svetlošću pokazao ne samo da se preobražava On kao takav, nego tvar, Njegova ljudska priroda i sve oko Njega. Sve što je stvoreno jedino se može preobraziti blagodaću Božjom, netvarnom svetlošću Božjom. Svi smo mi pozvani na preobražaj, na promenu na bolje. Da budemo bolji – to je poziv današnjeg praznika. Ja prvi da budem bolji! Svako od nas sebi da kaže: Da budem bolji! i da to bude njegov doprinos u prostoru u kome živi, u zajednici u kojoj živi, a budući bolji, uspinjući se na goru Tavor, uspinjemo se na mesto na kome dejstvuje blagodat Božja i od našeg napora i od našeg truda donosi plod, donosi rezultat koji jeste zajednica sa Bogom i istinska zajednica među nama ljudima.

Danas smo zaista obradovani tom činjenicom da slavimo Preobraženje Gospodnje. Lično ću reći samo to da ljubav nema zakone ovog sveta, da se ne ponaša i ne funkcioniše po logici ovog sveta. U ljubavi nema mnogo racionalnog, što ne znači da je ljubav iracionalna, da je nelogična. Ljubav je nadlogična baš zato što je ona preobražavajuća, što je ona Hristos. Ta nadlogična, nadumna, luda ljubav – kako jedan veliki od svetitelja Božjih, Sveti Simeon Novi Bogoslov, naziva ljubav Božju u odnosu na nas – koja nema svoja pravila, jeste nešto na šta sam ja nedostojan naišao ovde u Zagrebu.

U Zagrebu sam naišao na nadlogičnu i nadumnu ljubav pravoslavnih, ali i onih koji to nisu

Ljubav svih vas u odnosu na moju malenkost – ja bih rekao, ali vuče da kažem na našu smernost – od prvih trenutaka pa sve do danas, ljubav koja nema razloge, koja ničim nije zaslužena, jeste nešto u čemu sam ja boravio svih ovih proteklih godina i to ne samo, da naglasim, ljubav onih koji su pravoslavni Srbi ili pravoslavni hrišćani, nego i ljubav onih koji nisu ni iste vere, a ni ne pripadaju istom narodu, ali ljubav onih koji pripadaju u najsuštinskijem smislu istom narodu, a to je narod Božji. To je narod koji je proistekao iz ruku Božjih.

Ljubav i jednih i drugih je nešto što je mene obogaćivalo, inspirisalo i dalo mi istinsku i pravu snagu i podstrek da i na ovom mestu na kojem se nalazim, uzdajući se u blagodat Božju pre svega, ali opet u ljubav mnogih, u ljubav koju ne zaslužujem, da će Bog dati da na tom mom mestu ne činim makar štetu, a i ako ima štete da to ne bude prevelika. Ako bi Bog dao da bude nečega dobrog onda je to isključivo i samo Njegovom blagodaću i samo je od Njega i samo od ljubavi svih vas. Ta ljubav, treba da znate, jer ljubav je takva, nije nešto što može da stane i prestane, nego mora da živi. Ona je garancija.

Od ovog trenutka ne znači da ja neću biti ovde, naprotiv – u Crkvi nema granica.

Evo, od ovog trenutka ne znači da ja neću biti ovde. Naprotiv, u Crkvi nema granica, svi smo jedni drugima potrebni i svi očekujemo podršku jedni od drugih. Siguran sam da ćemo se ne samo u molitvama, nego istinski i licem u lice, često susretati i moliti Bogu za spasenje sveta, za mir u svetu, za dobro u svetu, a za sve to pre svega u nama i među nama.

Ljubav ne može da stane, nego mora da živi. Ona je garancija.

Naš Sabor na svom poslednjem zasedanju je odlučio, sagledavajući potrebe Zagrebačko-ljubljanske mitropolije da treba da postoji episkop koji je stalno ovde i da radi ono što je osnovni priziv i poslušanje episkopa, a to je da služi svetu Liturgiju, da se moli Bogu, da sabira ljude, da svima svedoči Krst i Vaskrsenje Hristovo. Naš Sabor je dakle odlučio da postavi Episkopa buenoajreskog i južno-centralnoameričkog gospodina Kirila da administrira Mitropolijom zagrebačko-ljubljanskom.

Na prvi pogled neko će pomisliti kako su to velike distance i velika udaljenost od Argentine ili od Južne Amerike do Hrvatske i Slovenije. Međutim, baš ta činjenica da je u dalekom svetu kao episkop služio i služi, da je tamo imao i ima priliku da se susreće sa ljudima koji su po mnogo čemu, kada je reč o kulturi i po predanju vere, drugačiji od onog na šta smo mi navikli i što je naš kontekst života, čini nam se da se njemu daje velika mogućnost da upravo ovde – gde takođe kao Crkva nismo većina, iako ovde postojimo kao istorijska Crkva, gde nije ni dijaspora niti je ovo misionarski prostor, već naprotiv – na prostoru na kojem naša Crkva vekovima živi i sa svima deli i dobro i loše, ali pri tom se i obogaćuje i duhovnošću i kulturom i svim vrednostima koje krase većinsku veru i narod ovde, uspešno upravlja eparhijom.

U isto vreme i naša Crkva i naš narod može da bude ponosan činjenicom da je on i verom i kulturom isključivo doprinosio i obogaćivao i ono što je veće i što je većina ovde. Na kraju krajeva, evo i sam događaj dodele ordena Svetog Save gospođi Vucelić pokazuje, s obzirom da je njen muž veliki naučnik koji je radio u NASI, da je neko ko je pravoslavne vere i srpskog roda, rođen i potekao ovde, doprineo boljitku sveopšte svetske nauke i napretka. Ja se radujem što danas mogu da vam ovde predstavim vladiku Kirila i radujem se što je naš Sabor prepoznao u njemu onog koji će moći dostojno da vodi ovu eparhiju kao i svi njegovi i moji prethodnici, a siguran sam da će to mnogo bolje činiti nego ja u slavu Božju zajedno sa vama služeći i moleći se Bogu na spasenje i vaše i čitavog sveta i svih ljudi. Siguran sam da će doprineti boljem razumevanju najpre nas međusobno, a onda i sa svim drugima. Čestitam vladici Kirilu, molim se da mu Bog da snage i zajedno sa vama kličem: Dostojan!” kazao je patrijarh Porfirije, na šta je narod uskliknuo novom administratoru “Dostojan!”.

Govor Vladike Kirila

Nakon uobičajenih pozdrava vladika Kirilo kazao je da je Gospod Isus Hristos, pored drugih svojih vrlina, i najsavršeniji učitelj koji je hodio ovom zemljom. “On je svojim učenicima i narodu govorio na raznovrsne načine. Govoreći u pričama o sijaču, o dobrom pastiru, o vinogradaru i drugim, da bi ih približio narodu, On je upotrebljavao obrasce iz naše vidljive prirode i njima objašnjavao duhovnu prirodu i zakone. To je radio i zbog toga što je duhovni svijet različit od našeg svijeta, u jednom djelu i suprotan našoj paloj prirodi, da ga je i nemoguće opisati samo riječima.

Specijalno je svojim bliskim učenicima govorio detaljnije i davao im objašnjenja tih priča koje je propovijedao narodu. Nekada je Gospod govorio učenicima i narodu kroz tvorenje čudesa, čudesnih iscjeljenja, hođenja po vodi, utišavanja bure na moru, vaskrsenje Lazara i drugih i na taj način im približavao svojstva svoje Božanske prirode. Narod i među njima Njegovi učenici, su to primali na različite načine, od ushićenja i odobravanja do potpunog odbacivanja.

Sa kojim ciljem je Gospod sve to govorio i radio? Sa ciljem preobražaja i spasenja naše pale prirode i ljudskog roda, i ne samo naše pale prirode, nego svake pojedinačne ljudske ličnosti. Gospod Isus Hristos personalno jeste drugo lice Svete Trojice i u svoju ipostas nije primio neku posebnu ljudsku ličnost, nego je u svoju ipostas, personu – ličnost, primio cijelu ljudsku prirodu i preobrazio je i osvetio je. Zato, da bi mi, svaki ponaosob, primili te Hristove darove potreban je neprestani naš trud na samopreobražaju – naše ja, naša ličnost treba da se otvori za te Hristove darove, jer svaka ličnost ima svoju slobodu izbora, ali naravno opet i samo uz pomoć sile Božje.

Hristos je obrascima iz vidljive prirode objašnjavao duhovnu prirodu i zakone

Vidimo u Svetom Pismu koliko je naporan bio put preobražaja i Hristovih učenika, pun padova, sumnji, odricanja, ali i kajanja. Da, eto još jednog neophodnog uslova preobražaja – pokajanje, jer bez pokajanja nije moguće uopšte ni početi put prema Bogu. Za neke posebne događaje Gospod je uzimao sa sobom samo mali broj učenika koji su bili najbolji, ne obavezno najumniji, ili najjači, ili najljepši, nego učenike koji su nauku usvajali bolje od drugih, usvajali ne samo razumom ili kognitivnom silom, nego i umom, srcem, osjećanjima i svim svojim bićem. Tako je Gospod, kao i u mnogim drugim situacijama, poveo na goru Preobraženja svoje nabolje učenike: Petra, Jakova i Jovana. Gospod se penje na goru da bi i nas naučio da je za preobražaj potreban trud uzdizanja srca prema gore. On se penje da bi se pomolio, dakle i molitva je neophodan uslov našeg preobražaja.

Učenici su bili prisutni kada je Hristovo lice zasijalo kao sunce, a haljine Njegove su postale bijele kao svjetlost ili kao snjeg (Mat. 17.2). Učenici su bili toliko obuzeti tim viđenjem da su popadali na zemlju, a Petar je zaboravio i na porodicu i na prijatelje i želio da ostanu tu vječno sa Gospodom (Mat. 17,4). Sjetimo se da Sveti apostol Petar u svojoj poslanici od svih čudesa i viđenja – tu poslanicu smo čuli danas, kojima je on bio svjedok navodi upravo Preobraženje kao najveći dokaz Božanstva Hristova, kako kaže sveti apostol Petar: On primi od Boga Oca čast i slavu kada mu dođe ova glas od veličanstvene slave: Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji (2 Pet. 1, 16,17).

Zašto je Sveti apostol Petar baš taj događaj najviše zapamtio? Zato što je kroz to iskustvo osjetio predukus budućeg vječnog života i ujedno iskustvo nesavršenosti njegove ljudske prirode. Carstvo Božje nije u riječi nego u sili (1 Kor. 4,20) i apostoli na Tavoru su osjetili zaista i silu božanske prirode koja im se otkrila. To je još očiglednije u jednom drugom svjedoku sile i svjetlosti Hristove, Svetom apostolu Pavlu, čiji je glineni sasud, kako je on nazivao sebe i svoje tijelo, obnevideo u susretu sa Hristom na putu za Damask. Zapravo svi oni su u svim tim događajima bili svjedoci tog dijaloga koji se odvijao, obuzeti silinom blagodati Božje. Kaže se u današnjem Jevanđelju ‘a poslije šest dana uze Isus Petra, ovana i ]akova…’ (Mat. 17,1).

U ovom hramu zapalio se oganj vjere još krajem 18. vijeka

A što se događalo prije tih šest dana kako se tamo kaže? Tada čujemo riječi Jevanđelja: Zaista vam kažem: Ima nekih među vama što stoje ovdje koji neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječijega gdje dolazi u Carstvu svome. Te riječi nam još jednom dokazuju da je u prazniku Preobraženja otkrivena tajna budućeg života, a tu tajnu nam otkriva i apostol Pavle, jer svi nećemo pomrijeti, a svi ćemo se promijeniti (preobraziti), ili kako se još kaže u Svetom Pismu – Pravednici će se zasijati kao sunce u carstvu Oca svoga nebeskoga. Praznik Preobraženja naročito je bio i ostao omiljen ocima pustinjacima, osobito isihastama. Oni su hitali u pustinju, ostavljajući svijet, trudeći se na svom preobražaju i čekajući preobražaj sve tvari. Daleko bi nas odvela propovijed o teološkoі ustanovi isihastičkog pokreta i Svetom Grigoriju Palami, zato ćemo to razmatranje ostati na marginama ove riječi.

Oprostite što me je zanijela blagodat praznika, pa sam se udaljio od teme. Ovdje na ovom mjestu, u ovom svetom hramu, u ovom gradu se izlila ista ta blagodat, osobito netvarne energije Božije. Prvo još krajem 18. vijeka kroz kapelu Svete Margarite – ili u našem pravoslavnom predanju to bi bila sveta velikomučenica Marina ili Ognjena Marija, ovdje se zapalio oganj vjere u pravoslavnima ovih prostora da bi on prerastao u blagodatne sile nestvorenih energija Preobraženja kroz ovaj sveti hram koji je ispunio više od 150 godina svoga postojanja.

Nije slučajno što je upravo, po prvi put u istoriji, jedan mitropolit ove slavne i mučeničke mitropolije Srpske Pravoslavne Crkve postao i Patrijarh srpski. Zar nije bijela pana Patrijarha simvol čistote Crkve, čistote duša vjernih, ali i znak preobraženjske svjetlosti Hristove? Želimo našem Svetejšemu mnoge i blage i plodne pastirske godine na tronu Svetog Save! I odmah žurim da utješim sve one koji su danas tužni zbog toga što naš Patrijarh predaje funkciju administratora ove mitropolije meni. Da niko ne bude tužan na današnji praznik radosti i svjetlosti! Omofor Patrijarha srpskog se prostire svuda gdje su kanonske teritorije i gdje su vjernici naše svete pomjesne Crkve Srpske. Dakle, Njegova Svetost ostaje sa nama i mi ćemo biti slobodni da ga često pozivamo da nas obraduje svojim prisustvom i svojim poukama.

Njegova Svetost ostaje sa nama i mi ćemo biti slobodni da ga često pozivamo

Vaša Svetosti, želim da Vam posebno zablagodarim na ukazanom povjerenju da baš meni povjerite administraciju ovom važnom eparhijom – mitropolijom naše Svete Crkve. Posebno me je ganulo što je Vaš prijedlog Sveti Sabor naše Crkve jednoglasno podržao. Vaša Svetosti, Vi ste kroz Vaše crkveno djelo ovdje pokazali da se i u vremenu i okolnostima i društvenim prilikama, koje su obremenjene mnogim sjenkama iz prošlosti, mogu graditi mostovi prijateljstva, ali i prave blagodatne zajednice u Bogu. Mi vjerujemo, draga braćo i sestre, zato i govorimo (2 Kor. 4,13) i donosimo blagoslov i mir Hristov svim ljudima i svima narodima, imajući posebno staranje svakako o našem srpskom pravoslavnom biću ma gdje da naš narod živi. Obećavam pred svima da ćy se truditi da nastavim putem Njegove Svetosti i da produžim Njegovo djelo u Gospodu dok god sam od Patrijarha i Svetog Sabora određen da upravljam ovom eparhijom. Moje iskustvo kao Episkopa buenosajreskog i južno-centralnoameričkog mislim da će mi u tome biti od pomoći.

Dozvolite mi, Vaša Svetosti, da izrazim posebno zadovoljstvo zbog prisutstva moje uže rodbine, a posebno zbog najstarijih – moje majke Zorke i prijateljice Mirjane i najmlađih mojih bratanića Filipa, Pavla i Rada. Takođe, pozdravljam i moju snahu Jelenu koja ima i zvaničnu funkciju gradonačelnika glavnog grada Podgorice, i ako je ovdje u rodbinskoj posjeti. Naravno, zahvaljujem braći sveštenicima i vjernom narodu ove mitropolije koji je u ovolikom broju došao na ovaj veliki praznik, ujedno čestitajući slavu ovog svetog hrama Vašoj Svetosti, ocu nastojatelju protojereju-stavroforu Dušku Spasojeviću i svim parohijanima i poklonicima ove svetinje. I za kraj da napomenemo riječi velikog učitelja Pravoslavne Crkve koje je pred svoje blaženo upokojenje izgovorio: Gore, Gore ka svjetlosti!

Molitvama Njegove Svetosti Patrijarha srpskog gospodina Porfirija, blagodat Gospoda našeg Isusa Hrista i ljubav Boga Oca i zajednica Svetog Duha da bude sa svima nama. Amin”, kazao je vladika Kirilo.

Uslijedilo je blagosiljanje slavskih darova i plodova vinograda, a proslava je nastavljena slavskom trpezom u prostorijama Crkvene opštine Zagreb.

(Prenosimo s portala Mitropolije zagrebačko-ljubljanske).

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva