Ruska ”specijalna vojna operacija” započeta 24. veljače – a to je događaj u 2022. godini koji nadilazi istočnoeuropske i uopće europske okvire – ne prolazi bez podrške iz Ruske Pravoslavne Crkve (RPC), tj. Moskovske patrijarhije (patrijaršije).

Ruski crkveni vrh i sam patrijarh Kiril (Gundjajev) ”otvoreno opravdavaju vojnu agresiju” argumentima (tzv.) kulturnog rata, ne spominjući žrtve i razaranja, a kamoli agresora.

To stoji u analizi koju je već početkom ožujka objavila Regina Elsner, stručnjakinja za istočnoeuropsko pravoslavlje, a u kojoj piše i da je crkvena borba oko Ukrajine eskalirala 2018. godine. Tada je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko religiju upotrijebio kao ”instrument u svojoj borbi protiv Rusije”, a ekumenski je patrijarh Bartolomej (Arhontonis) ”pristao priznati tamošnje pravoslavlje kao neovisno”.

Promotrit ćemo dvije ukrajinske (re)akcije na religijskom polju u ratnim prilikama.

Prva je božićno-kalendarska i u vezi je s Pravoslavnom Crkvom Ukrajine (PCU).

Druga je najava represivnih akcija u kojima bi objekt bila Ukrajinska Pravoslavna Crkva Moskovske patrijarhije (UPC), druga velika grana ukrajinskog pravoslavlja (bilo kanonskog ili nepriznatog). U UPC-u je mnogo ukrajinskih građana ruske narodnosti i onih koji se služe poglavito pa i isključivo ruskim jezikom.

O drugoj (re)akciji svjedoči i izjava Oleksija Danilova, tajnika Vijeća nacionalne sigurnost i obrane Ukrajine, od prije neki dan. Tamošnji su mediji prenijeli njegovu poruku: ”Ako niste povezani s Ruskom Federacijom, onda službeno abdicirajte, recite da je Putin sotona. Sotona je onaj koji još uvijek drži Kirila”.

Reklo bi se da je Danilov bio iznenađen i uvrijeđen time što se mitropolit višgorodski i čornobiljski Pavlo (Pavel, Lebid) obratio predsjedniku Volodimiru Zelenskom sa zahtjevom da se UPC-u ne oduzimaju hramovi u Kijevo-pečerskoj lavri, drevnom svetištu za koje je taj vladika odgovoran.

Danilovljev postupak zasigurno je u vezi s tim što je Služba sigurnosti Ukrajine (SBU) nekoliko svećenika iz Lavre optužila za veličanje Rusije na bogoslužjima i opravdavanje agresije.

Katolici, a Božić im 7. siječnja

Velika većina stanovništva Ukrajine Božić slavi onoga 25. prosinca koji ”pada” 7. siječnja po novom kalendaru. Ali, ove su godine neki pravoslavni Ukrajinci Božić po novom kalendaru slavili i u svojim bogomoljama. Iskoristili su slobodu izbora koju im je u listopadu prepustio Sinod PCU-a.

Reklo bi se – ništa revolucionarno.

Od četiriju drevnih istočnih patrijarhija (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem) po novom kalendaru Božić ne slavi samo Jeruzalemska, a slavi se u patrijarhijama i/ili arhiepiskopijama sa sjedištima u Rumunjskoj, Bugarskoj, Cipru, Grčkoj, Albaniji i Finskoj.

Dakle, novo računanje vremena upotrebljava većina (kanonskih) pravoslavnih crkava. U aktualnom je slučaju pomicanje slavljenja Božića za 13 dana unaprijed nužno tumačiti kao političko-religijsku poruku.

Riječ je o još jednom simboličkom udaljavanje od crkvene Moskve, koja Božić slavi po julijanskom kalendaru (nazvanom po rimskom državniku Gaju Juliju Cezaru) te uopće od agresivnog ”ruskog svijeta”.

Prema istraživanju sociološke grupe Rating, u posljednjih godinu dana broj slavitelja Božića 7. siječnja pao je sa 71 na 55 posto.

Broj podržavatelja prenošenja proslave Božića na 25. prosinca narastao je s 26 na 44 posto; protiv toga je 31 posto ispitanika – a 2021. bilo ih je 58 posto; 23 posto reklo je da ih to pitanje ne zanima, a pedesetina ispitanih nije odgovorila.

Nešto se drugačija pedesetina pojavljuje u članku Associated Pressa koji su prenijeli i hrvatski mediji. Naime, u Bobrici, selu nedaleko od Kijeva (Kijiva), 200 od 204 vjernika zajednice koja je nedavno prešla u sastav PCU-a glasalo je za 25. prosinca kao datum slavljenja Božića.

”Ono što je počelo 24. veljače, ruska invazija u punom obujmu, buđenje je i razumijevanje da više ne možemo biti dio ruskog svijeta”, izjavila je jedna od mještanki za AP.

Kad bi se takva praksa proširila i ustalila, u Ukrajini bi većina pravoslavnih vjernika, koju okuplja PCU, slavila Božić 25. prosinca, a grkokatolici bi slavili 7. siječnja. Naime, Ukrajinska Grkokatolička Crkva, koja ne čini ni desetinu vjernika u Ukrajini, još raspravlja o slavljenju Božića prema novom, gregorijanskom kalendaru.

Veliki (tj. vrhovni) kijevsko-galicijski nadbiskup Svjatoslav Ševčuk, poglavar ukrajinskih katolika bizantskog obreda, izjavio je da većina ukrajinskih grkokatolika koji žive u dijaspori Božić slave prema gregorijanskom kalendaru, ali da u samoj domovini nije tako zbog povijesnih i ekumenskih razloga.

O božićnoj kalendarskoj promjeni raspravljalo se i u PCU-u. U dijelu njegove pastve prevagnulo je na stranu Božića po kalendaru nazvanom u čast Grgura XIII. (Gregorius) zbog agresije pravoslavno-(istočno)slavenske braće – s kojom dijele i legendarno (narodno) krštenje na/u Dnjepru 988. godine.

Pravo kalendarsko pitanje, ono povezano sa slavljenjem Uskrsa (pashalija), u pravoslavnoj ekumeni već desetljećima nije našlo zadovoljavajući zajednički odgovor. Primjerice, u Grčkoj je izazvalo raskol tako da ”starokalendarci” nisu u liturgijskom zajedništvu sa službenom Crkvom.

Božićna inačica kalendarskog pitanja nije toliko teološki relevantna. Ali bi mogla postati još jednim od mjerila brzopotezne ”diferencijacije” unutar većinski pravoslavnog stanovništva Ukrajine.

Dvojica mitropolita s istim titulama

Na istoj sjednici na kojoj je ”iznimno” dopustio liturgiju za Božić 25. prosinca 2022., uz naknadnu prijavu broja sudionika, Sinod PCU-a također je istaknuo potrebu da ”javno izrazi svoje stajalište o ‘sustavnom kršenju prava zajednica koje žele izaći iz jurisdikcije Moskovske patrijaršije”’.

Ali, bit će da su i prije i poslije toga listopadskog skupa PCU-ova vrha ipak ugroženija prava onih koji žele ostati u UPC-u.

Od božićnog je udaljavanja od Moskve mnogo ozbiljnije to što će, objavljeno je početkom prosinca, Vlada izraditi prijedlog zakon o zabrani religijskih zajednica povezanih s Rusijom. To predsjednik Zelenski smatra nužnim kako bi se spriječilo da Moskva ”oslabi Ukrajinu iznutra”.

Glavna bi meta zabrane, koju je ”blagoslovilo” Vijeće nacionalne sigurnosti i obrane, bio UPC, konkurent državi miloga PCU-a.

PCU je uglavnom nasljednik Ukrajinske Pravoslavne Crkve – Kijevskog patrijarhata. Ta je Crkva nastala 1992., nakon raspada Sovjetskog Saveza, RPC ju je proglasio šizmatičkom i nisu je priznavale druge (kanonske) pravoslavne crkve.

Ali, 2018. godine carigradski (tj. ekumenski) patrijarh Bartolomej objavio je da njegova patrijarhija ne priznaje jurisdikciju crkvene Moskve nad područjem Kijevske metropolije.

Mali korak u prošlost: Kijevsku mitropoliju – crkvu-kolijevku današnjih pravoslavnih i grkokatoličkih Ukrajinca, Rusa i Bjelorusa – Carigradska je patrijarhija 1686. pod pritiskom prepustila Moskovskoj patrijarhiji.

Prema mišljenju Bartolomeja, Carigrad nikad nije prestao Kijevsku mitropoliju smatrati svojim kanonskim teritorijem.

Drugim riječima, prepuštanje je bilo privremeno. I trajalo je više od 330 godina. Sigurno zato što su u međuvremenu postojali Rusko Carstvo i SSSR. Carigrad je glede ”svoje” Ukrajine počeo djelovati poslije započinjanja oružanih sukoba i ruske aneksije Krima 2014. godine.

Ekumenska patrijarhija dala je autokefalnost crkvi koja je nastala prihvaćanjem Bartolomejeva prijedloga o ujedinjenju Kijevskog patrijarhata i također dotad nepriznate Ukrajinske autokefalne Pravoslavne Crkve.

Žestokim prosvjedima i RPC-a i Kremlja pridružio se Sinod SPC-a. U ožujku 2019. objavljeno je da SPC ne priznaje ”nekanonsko ulaženje patrijarha carigradskog u kanonski prostor najsvetije Ruske Crkve budući da se Kijevska mitropolija ni na koji način ne može poistovetiti sa današnjom tzv. ‘Ukrajinom’, koja obuhvata i desetine drugih eparhija”.

Međutim, Bartolomej nije odustao od priznavanja Epifanija Dumenka, izabranog 2018. godine na saboru ujedinjenja, tj. stvaranja PCU-a.

Epifanij je mitropolit kijevski i cijele Ukrajine, a isti naslov nosi i Onufrij (Berezovski), poglavar UPC-a.

Potonja se Crkva nije odvojila od Moskovske patrijarhije nego je ostala njezin krak sa širokom autonomijom. U Ukrajini izabranog poglavara moskovski patrijarh ne potvrđuje nego mu samo daje blagoslov.

Mitropolit Epifanij i putem Twitterapoziva vladike i druge koji su ”pod jurisdikcijom Moskovske patrijarhije u Ukrajini” da ”uđu u kanonsko jedinstvo” s PCU-om.

Prema javnim izjavama, UPC nije protiv pravoslavnog jedinstva u Ukrajini. Ali, vladikama je poteškoća i to što ih u svoje stado pozivaju oni čija episkopska ređenja drže nevaljanim.

Primjerice, Epifanija je zaredio kijevski mitropolit Filaret (Denisenko) nakon što je bio izopćen iz RPC-a. No Carigrad je skinuo rusku anatemu i Filaretu vratio episkopski red. Štoviše, Filaret je postao počasni patrijarh PCU-a (da bi ubrzo izazvao raskol i s Epifanijem). I što sad s problemom apostolske sukcesije?

Svježu autokefalnost PCU-a dosad su priznali Carigrad, Aleksandrija, Cipar i Grčka. Na popisima kanonskih autokefalnih jedinica nalazi se 14 ili 15 crkava (ovisno o tome tko je i kada sastavio listu).

UPC za cjelovitu Ukrajinu

Na samom početku aktualne etape rusko-ukrajinskog ratovanja, Onufrij – još uvijek po dužnosti visokorangirani član episkopata Moskovske patrijarhije – izjavio je da je UPC bio, jest i bit će sa svojim narodom te da je UPC branitelj integriteta i suvereniteta države.

”Neka Gospodin čuva naše vojnike! Danas izražavamo posebnu ljubav i podršku našim vojnicima koji čuvaju našu cjelovitost i čuvaju našu zemlju, naš ukrajinski narod”, rekao je mitropolit Onufrij 24. veljače.

Onufrij je 22. veljače izjavio da je UPC ”dosljedno podržavala i nastavlja podržavati teritorijalnu cjelovitost Ukrajine” te poziva svoje vjernike da se mole za mir u ”našoj ukrajinskoj državi” i u cijelom svijetu. U vijesti ruske agencije RIA Novosti stoji i da je mitropolit pozvao čelnike država da učine sve da spriječe novi rat, težak grijeh pred Bogom.

Dakle, Onufrij je to izjavio dan nakon što je Ruska Federacija priznala neovisnost ”narodnih republika” Donjeck i Lugansk te dva dana prije invazije.

Religijskom analitičaru portala Antena M nije promaklo da Onufrij i u jednoj od objava u ožujku kaže da je Rusija izvršila oružanu agresiju na Ukrajinu i da ne spominje da je njegova crkvena hijerarhija dio Moskovske patrijarhije nego navodi samo UPC.

Ono što je podgorički analitičar vidio kao pozitivno službeni Kijev gleda kao na lukavstvo.

UPC je u svibnju proglasio potpunu neovisnost (ne autokefalnost), ali ni to nije zadovoljilo kijevske silnike i silovike te značajan dio pučanstva. Sigurno ne samo zato što je UPC odan Božiću 7. siječnja. Na proklamiranu neovisnost gleda se kao na pokušaj UPC-a da zaustavi odljev pastve u PCU.

Sumnjičavost je dobila potvrdu i u tome što je jedan svećenik UPC-a Moskovske patrijarhije osuđen na 12 godina zatvora zbog obavještavanja neprijatelja o ukrajinskim obrambenim položajima.

Ili, svećenik Mikola Jevtušenko optužen je i za identificiranje mještana koji bi se najvjerojatnije oduprli ruskom zauzimanju Buče, grada pokraj Kijeva koji je postao sinonim za ratne zločine.

Oblikovanje vjerske strukture?

Zelenski je nedavno potpisao novu odluku Vijeća nacionalne sigurnosti o sankcijama protiv još UPC-ovih vladika i svećenika. Sankcije uključuju ograničenja u vezi s financijama i putovanjima, a na snazi su pet godina (!).

Da se ne navodi za što se sankcionirane osobe terete primijetio je moskovski portal Orthodox Christianity, a prenio Nachrichtendienst Östliche Kirchen, ekumenski forum iz Züricha.

Mi primjećujemo da je među sankcioniranima i vladika černivečki i bukovinski Meletij (Jegorenko), predstojnik Odjela za vanjske crkvene veze. Služba sigurnosti pretresla je upravu njegove episkopije te je, kako kaže, podmetnula lažne dokaze, uključujući obrazac zahtjeva za rusku putovnicu.

Na internetskim stranicama UPC-a može se pročitati intervju u kojem taj vladika kaže da je ta Crkva ”osudila vojnu agresiju Ruske Federacije na suverenu Ukrajinu” i da PCU ”iskorištava tragičnu situaciju za naš narod i nastavlja silom otimati naše crkve”.

Izjavio je da je PCU-ovo ponašanje ”šteti sigurnosti naše zemlje”. Predstavnici PCU-a i ljudi koji ih simpatiziraju uzrokuju ”veliki međukonfesionalni sukob” i tako što PCU ”tendenciozno nazivaju ‘Ruskom Crkvom u Ukrajini”’ – ”unatoč činjenici da smo uvijek bili, jesmo i bit ćemo Ukrajinska Pravoslavna Crkva”.

Meletij je rekao da postoje brojna ”uplitanja vlasti u crkveni život”, ali se nada da će aktualna vlast izvući pouke iz pogrešaka prethodne vlasti (očito: predsjednika Porošenka) i više neće pokušavati ”parazitirati na vjerskim temama”.

Intervju je objavljen u rujnu. Tri mjeseca poslije eto i Meletija pod sankcijama, valjda ne zbog njegovih kritičkih stavova.

U njegovoj je Crkvi u posljednje je vrijeme vjerojatno jedan od najzaposlenijih šef Pravnog odjela Oleksandr Bahov. Na konferenciji za novinare u četvrtak (29. prosinca) naglasio je da ratno stanje ne može biti razlog za zabranu Crkve. Takvi su pokušaji u suprotnosti s europskom sudskom praksom i negativno će utjecati na procese europskih integracija, rekao je protojerej.

Sudeći prema postupcima u vezi s UPC-om, čini se da vlast baš ne haje za europejstvo.

Zelenski je objavio da vlast radi na zakonodavstvu u cilju zaštite ”duhovne neovisnosti” Ukrajine. Njegov je savjetnik Mihailo Podoljak povodom nazočnosti pojedinih UPC-ovih hijerarha u Kremlju tijekom govora predsjednika Vladimira Putina na obilježavanju ”aneksije” četiriju ukrajinskih regija, objavio da su svi ukrajinski građani koji su išli na ovaj događaj suradnici neprijatelja te da trebaju biti osuđeni i zatvoreni.

Kako prenosi i grčki portal Orthodox Times, istaknuo je da treba pripremiti dobar nacrt zakona o tome što će se dogoditi s UPC-om. ”Treba napraviti jasan prijedlog zakona koji kaže kako će se oblikovati vjerska struktura u našoj zemlji nakon rata”, rekao je Podoljak.

Razumljiva je predostrožnost zbog širitelja ruske propagande i pozornost zbog petokolonaša, koji za dokazana zlodjela mogu i moraju biti osuđeni. Međutim, pogrešno je i štetno poigravanje represijom, pogotovo zabranom UPC-a, a što je traženo i peticijom.

Indikativno je kako se slobodno govori o zabrani jedne vjerske zajednice, ali ne i o, eto, ukidanju Službe sigurnosti. Pa nije li se i ta struktura pokazala ”izbušenom”, možda i više nego crkvena?

U vezi s odnosom prema UPC-u općem se sumnjičavcu rađa pitanje jesu li moskovske optužbe da Kijev progoni Ruse po Donbasu bile utemeljene.

Među ostalim, i zato da ne bi sada došlo do izjednačavanja agresora i žrtve, valjda se Ukrajina sama može pokazati drugačijom od represivne Rusije.

A mogli bi Ukrajini nešto prišapnuti i Amerikanci. Primjerice, da ljudska prava i slobode imaju prvenstvo – gdje god i kad god.