Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 22. 02. 2024.
Prijava
U pustinji života (Foto: Pixabay)

U potrazi za smislom nedosanjane realnosti u svakom od nas

Autor: Aleksandar Miljković / 17. 01. 2024.

Glavno pitanje modernog čovjeka je pitanje Smisla. Proslavljeni psiholog Viktor Frankl je pokazao (kroz svoje osobno iskustvo u koncentracionom logoru) da taj problem u danim okolnostima može postati pitanje života ili smrti.

André Malraux, veliki francuski pisac, vidi u 20. vijeku prvi put civilizaciju koja ne zna zašto živi. A smisao je kod svakog pojedinca usko vezan za njegovo zvanje i poslanje. Međutim, ono što vrijedi za osobu moglo bi se isto primijeniti i za narod, naciju… i državu.

Nacionalni programi nisu nova stvar, ali nametnuti politički plan ne garantira osmišljenost, naprotiv, može biti opasan i po sebe i po druge. Smisao je dijete Providnosti i kao takav on ne može podleći ljudskim ambicijama, sebičnim manipulacijama i narcisoidnim ideologizacijama.

Vrlo često smisao nađe nas, a ne mi njega. Ipak, ostajemo u potrazi za njim jer je to usud i gramatika našeg postojanja.

Providnost koja je razdvojila jednu apostolsku Crkvu na istočnu i zapadnu, je ista koja je stvorila i Jugoslaviju. A ako je prva Jugoslavija bila primarno politički eksperiment (s elementima kulturnog), druga je bila ekonomsko-kulturni laboratorij (za ondašnju Evropu), bez premca!

I upravo je iskustvo bivstvovanja u ovakvoj zajednici nepovratno unijelo u sve njene članove sudbinski nemir i strast za Drugim i drugačijima od sebe.

Istina je i da su ”gospodari” (Aleksandar Karađorđević i Josip Broz) dvije Jugoslavije imali određene kozmopolitske sklonosti, koje su pridonijele neobičnoj otvorenosti bivših država – ali to je bio dio širih povijesnih kontingentnosti, radi kojih nije najuputnije replicirati nečiji kult ličnosti; koliko god da je to uzbudljivo i glamurozno.

Spomenuta politička i kulturološka ”pustolovnost” Jugoslavena (ovdje izraz ne koristim kao ideološku odrednicu nego kao opis mjesta i vremena obitavanja) je paradoksalno prisutna čak i kod idejnih antijugoslavena; znači ona je skoro upisana u ”genetski” kod generacija.

Ipak, ovo nije analiza karakterologije ”integralnog Dinarida”, à la Dvorniković (koliko god da je korisno biti svjestan nje), nego više osvrt na činjenicu da nas svako proživljeno iskustvo osobno (pa i generacijski) iz iskona mijenja, i da jalov posao takvo što negirati ili, ne daj Bože, potiskivati.

Sve to se, naravno, odnosi i na treći element društvene trijade (politika – kultura – religija), odnosno na kakvoću i unikatnost religioznosti stanovnika bivših Jugoslavija, jer to je jedini aspekt zajedničkog života svih ”etno jedinica” s ovih područja, koji je do danas ostao (ako bi bili posve iskreni) djevičanski netaknut susretom, receptivnom razmjenom i iskrenim dijalogom.

Ali čekaj, netko će se buniti, zašto bi se Providnošću okarakterizirala frapantna činjenica postojanja najneuspješnije zemlje Evrope (riječima ”stručnjaka”) – dvaput krahiranom u krvi i mržnji? I kakve sve to veze ima s još skandaloznijim debaklom crkvenog Raskola i podjele kršćanstva?

Ono što je ”palo” i što je ”odveć ljudsko” – dovodi do zamračivanja bogoljudskog u nama, ali ne smijemo nikad dopustiti da nam docetističko tumačenje svijeta zamagli pogled nad činjenicom da je Krist gospodar povijesti, i da se sav ”metal” naših promašaja uvijek na kraju pretvara u čisto zlato Njegovih pobjeda.

Ovaj uvid nije poziv na pasivnost i kvajetizam, nego naprotiv; alarm za probuđenje i otrežnjenje od djelovanja hipnoze očaja, reakcionarnosti i besperspektivnosti koje melju duše već skoro četrdeset godina.

”Krivo srastanje” (da upotrijebim još jednu besprijekornu Štulićevu sintagmu) možda može odvesti i do ultimativnog ”zarastanja”… onog crkvenog: ili, u nekom ”eshatološkom imaginariju” – sveljudskog; jer ovim se ne umanjuje značaj onih kojih ne imenujem (Bošnjaka, Židova, drugih), već se fokusira.

Susret, razmjena i dijalog koji su (bili) prisutni više od stoljeća na ovdašnjim kulturnim prostorima su samo blijeda priprema za eksploziju ekumenski kreativnih djelatnosti… kada dođe trenutak za to. One će uključivati sve, ali će početi s katolicima i pravoslavnima (kao s dvije dominantne grupe).

A u 21. stoljeću takav proces je nemoguće zamisliti bez ključnog doprinosa i ateista i agnostika. Već se naslućuju reakcije onih koji gledaju na stvarnost kroz solipsizme etno-mesijanskih kategorija kao što su Antemurale Christianitatis ili ”Zavjetna nacija” i to je u redu: svačija posebnost je dragocjena.

Ali važno je prisjetiti se ranokršćanskog svijeta i njegove etike misionarske sveobuhvatnosti; i onda ćemo malo bolje znati ugraditi skromnu mjeru naše partikularnosti u polja kršćanske univerzalnosti.

Jer logično je (na kraju krajeva) da će se Istok-Zapad raskol početi ”krpiti” baš tamo gdje je paradoks ljudskog pada najdublji; ondje gdje kulturno-jezična bliskost susreće političko-povijesnu sumornost.

I nepodnošljiva lakoća propasti jednog sekularnog sna, postat će čvrstim temeljom uzrastanja druge – nedosanjane realnosti. One, čiji smisao već sada trebamo pokušati tražiti i naći u svakome od nas.

U protivnom, postat ćemo (po riječima pjesnika) ”… poput mumija… temeljito ispunjeni besmislom”.

Uvodnik

  • Bratski zagrljaj koji je ujedno i obveza
    U povodu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kardinal Kurt Koch, prefekt Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, u svom eseju (koje preuzimamo kao naš uvodnik) promišlja o odnosu katolika i pravoslavaca 60 godina nakon povijesnog susreta svetog Pavla VI., pape, i ekumenskog patrijarha Atenagore. U nastavku donosimo cjeloviti prijevod Kardinalova teksta koji je objavio “Vatican News”… Pročitajte više: Bratski zagrljaj koji je ujedno i obveza
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva