Čeka se ljetni raspust i odlazak na jug, ali živi se na sjeveru, a od kada se živi ovdje, intenzivno se razmišlja i upoznaje svijet keltskih svetitelja.

Nedavno sam posjetila groblje Brookwood koje me je još dublje nagnalo na razmišljanje. Izašla sam iz vlaka na stanici Brookwood, prošla mala željezna vrata i ulaskom u prostor groblja, zakoračila u neki drugi svijet. Barem se meni tako učinilo. Gradsku vrevu i buku zamijenila sam potpunom tišinom.

Tu se nalazi posljednje počivalište više naroda, rasa i religijskih opredjeljenja, ali čini se da ipak dominira kršćanska/viktorijanska ikonografija.

Meni je potresna bila najviše ipak priroda. Visoka stabla, neki cvjetovi purpurni, paprat. Čitava polja paprati. I srne. Ta divna, bezazlena skakutava bića koja skaču od groba do groba. Nose punoću života, a nalazimo se na mjestu gdje je sve umrlo. Tamo gdje je tišina. Možda i nije umrlo. Možda se samo čeka vječni život. Nadamo se i vjerujemo.

Na samom groblju nalazi se pravoslavni manastir Saint Edward’s Brotherhood (starokalendarci) koji čuvaju mošti svetog Edwarda – kralja i mučenika iz 10. stoljeća. Jedno zaista posebno i neobično mjesto.

Šetnja po groblju u mislima me je odvela u irsko mjesto Glendalough koje nisam posjetila, a voljela bih. Priča kaže da je nekad tamo živjelo čak osam tisuća monaha.

Prvi iguman manastira je bio sveti Kevin koji je rođen krajem petog stoljeća, a upokojio se početkom sedmog stoljeća. Živio je čak 120 godina. Bio je veliki podvižnik i molitvenik. Njegova pećina u kojoj se podvižavao nalazi se u stijeni iznad jezera i taj dio se naziva Saint Kevin’s bed.

I danas iz nekog davnog doba sačuvan je toranj s kojeg su se pozivali molitvenici na zajedničku molitvu. Danas je uopće teško zamisliti tako veliki broj monaha na jednom mjestu.

Nastavila sam šetati po groblju Brookwood razmišljajući o Irskoj i o dalekoj prošlosti. O svim njenim podvižnicima. Ekstremnoj vezanosti uz prirodu, koja pomalo podsjeća na Jurski park (Jurassic Park)… samo umjesto T-Rexa šetaju bezazlene srne.

Noć, vjerujem, nosi i neke druge životinje. Sigurna sam da ovdje šetaju i moje londonske ”prijateljice” – lisice.

Kako je živjeti usred jednog velikog groblja? Nisam sigurna da jedna plaha, gradska žena poput mene uopće može zamisliti, ali mogu se pokloniti tom vidu života. I svima onima dalekim, prošlim pa i sadašnjim – često od očiju skrivenim podvižnicima. Jer, zapravo što bismo mi uopće bez njih i njihovog primjera?