Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 25. 09. 2022.
Prijava
Foto: Pixabay

Rana je Crkva imala veću dozu jedinstva nego drugomilenijska eklezija

Autor: Aleksandar Miljković / 20. 08. 2022.

Netko je jednom rekao (a Fredric Jameson citirao) da je sada lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Parafrazirajući, možemo bez imalo ironije utvrditi da je trenutno lakše zamisliti skori kraj kršćanske civilizacije nego ujedinjenje podijeljene Crkve.

Koji su razlozi za takvo stanje stvari?

Jedan od glavnih problema s kojim se ekumenski pokret morao susresti od njegovih samih začetaka su bila vezana za različita ustrojstva crkava. Ekleziologija (kao posebna teološka grana) bila je u samom centru promišljanja WCC-a (Svjetskog vijeća crkava) – i to s iznimno dobrim razlogom.

Strukturalne različitosti, a ponekad i vrlo direktne suprotstavljenosti ”eklezioloških modela” među katolicima, pravoslavnim i protestantima sabotiraju svaki pokušaj ozbiljnog dijaloga, jer se nameću kao nešto što je izvan pregovornog domašaja – odnosno mogućnosti dubinske revizije ili promjene.

Principi crkvene institucionalne organizacije (ili kako to domišljato imenuje vrli ukrajinski teolog Cyril Hovorun – ”skele Crkve” – scaffolding) nisu njezina sama suština; skele su možda prijeko potrebne za početne radove, ali po završetku gradnje (pa i nešto prije) one gube svoj smisao i počinju smetati.

Crkva je otvorena zajednica Duha Svetoga, s uskrslim i vaznesenim Kristom na njenom pramcu i kormilu. Trojstveno Otajstvo i mistična dinamika Bogočovječanske prisutnosti u njoj je ta bitna srž koja karakterizira unutarnji život Crkve.

Ali kao administrativno područje ljudske korporativnosti, ona u sebi nosi i znakove (a ponekad vrlo transparentno!) pale prirode i strukturalne svegrešnosti. Demonska je zamka tako što negirati ili, pak, pokušati ”teološki otkloniti” kroz lukavo argumentiranje.

Ima i onih koji vjeruju (kao, na primjer, američki pravoslavni filozof David Bentley Hart) da je pogrešno i pretpostavljati da je Crkva ikad bila jedinstvena; ili čak misliti da službena uzajamna anatemiziranja drugog milenijuma vrijede puno više od papira na kojima su bila izrečena…

Crkva se jednostavno ne može razdijeliti činom ljudske volje – ma tko on bio! Uz sve to rečeno… raskol je ipak naša realnost i posljedice su nažalost duboke i dugotrajne. Usput se moramo i zapitati: da li bi neke naše povijesne tragedije bile izbjegnute, da se podjela među kršćanima nije nikad dogodila ili se na vrijeme iscijelila?

Moj stav je da je rana Crkva (bez obzira na različitosti u liturgijskoj praksi, pa čak i na dogmatske nesuglasice) imala veću dozu jedinstva nego drugomilenijska eklezija. A razlog za to vidim u većoj ravnoteži u razumijevanju svog Poslanja.

Tri posebne ”uloge” ili zvanja Kristova: one od – izabranog Proroka, vrhovnog Svećenika i pomazanog Kralja… moraju se jasno oslikavati (u Duhu Svetome) i u Crkvi također.

Kada je ”proročki glas” Crkve počeo polako tihnuti nakon svih burnih vaseljenskih koncila četvrtog i petog stoljeća, već se moglo osjetiti da se ”gubi balans” i da je ugrožena stabilnost nekoć homogene strukture.

”Kraljevska” orijentacija u Crkvi tada je stupila u okršaj s onom ”svećeničkom” i dogodila se 1054. godine! ”Proročko” krilo je opet, snažno stupilo na scenu 1517. godine (s nekim neuspješnim ranijim pokušajima) i našli smo se u svijetu koji prepoznajemo i danas. S tri strukturalne realnosti.

Ovo je naravno simplifikacija puno kompleksnijeg procesa, mada pretjerana fiksiranost na složenost nekog problema može zakloniti pogled za neka jednostavnija rješenja.

Jer ako je povratak prvotnoj ravnoteži u samoj osnovi ekumenskih težnji – tada treba biti otvoren u adresiranju tog pitanja!

Ipak, bojim se da strukture moći (u bilo kojoj zajednici) ne vide neku profitabilnost u razgradnji pogrešno projektiranih nacrta, čak i kad jasno osjete da se njihova savršena zgrada ”zanjihala” pred vjetrovima nemilosrdne povijesti.

A baš tada na scenu stupit će Onaj koji miče lažne fasade i skida hrđave skele; zato budimo budni, prisutni i prisebni kad nas pozove da sudjelujemo s Njim u tom teškome poslu.

Poslu koji neće biti rad tajne diplomacije već bogoljudske i Bogom dane – imaginacije.

 

Uvodnik

  • Božja promisao ne slijedi ljudsku logiku i kvari planove moćnih
    Na ekumenskom putu nerijetko se nađemo na stranputici, pitajući se kamo (i uopće zašto) ići dalje. Jedan od važnijih putokaza uvijek sam nalazio u Prvoj poslanici Korinćanima: ”A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima Ljubav”. Iz konteksta pisma svetog apostola Pavla – saznajemo da su nam Ljubav, Vjera i […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva