Tko ne prati pomnije geopolitičku sliku svijeta i njezine mijene ili, pak, povijest raspada bivšega Sovjetskog Saveza, vjerojatno ne zna puno o Kazahstanu, zemlji u središnjoj Aziji, po površini devetoj na svijetu, smještenoj između Rusije i Kine te s izlazom na Kaspijsko jezero. Ta zemlja nizina i brežuljaka, planinskih lanaca, nacionalnih parkova i jezera, razvija se od proglašenja svoje neovisnosti (od Sovjetskog Saveza) 1991. godine.

Ova je zemlja kroz povijest bila na raskrižju mnogih religija raširenih na njezinu teritoriju, posebice islama i tengrizma. Područje Kaspijskog jezera je rodno mjesto zoroastrizma. Budizam, koji je nastao na granici Nepala i Indije, na svjetskoj razini se razvio kroz Kušansko Carstvo, sinkretičko carstvo formirano početkom prvog stoljeća. U petom stoljeću kršćani su živjeli i na području Kazahstana, a tek nakon šest stoljeća njihova se vjera počela širiti u Rusiji.

Prema popisu stanovništva iz 2009. godine, 70% populacije od ukupno oko 19 milijuna čine muslimani, 26% kršćani (uglavnom pravoslavci), 0,1% budisti, 0,2% ostali (uglavnom Židovi) i 3% stanovništva je nereligiozno, dok ih 0,5% nije dalo odgovor. Prema ustavu, Kazahstan je sekularna država, no ujedno mjesto važnih geopolitičkih čvorišta te ima veliku ulogu u smirivanju sukoba.

Papa Franjo je nakon posjete 7. kongresu susreta vođa svjetskih i tradicionalnih religija održanom 14. rujna u Palači neovisnosti u glavnome gradu Nur-Sultanu, izrazio svoje pozitivno iznenađenje tom prekrasnom zemljom, modernom arhitekturom glavnoga grada, ali još više dalekovidnom brigom političkog vodstva za kulturu općenito i za međureligijski dijalog.

Premda na margini globalnog zanimanja, upravo se u Kazahstanu po sedmi put održao Kongres vođa svjetskih i tradicionalnih religija. Zamisao bivšeg predsjednika Kazahstana, Nursultana Nazarbajeva, Kongres je prvi put održan 2003. i održava se u glavnom gradu Kazahstana svake tri godine. U Kazahstanu su vjerske tradicije različitih etničkih skupina postale most koji ujedinjuje različite zajednice i gradi koheziju diljem zemlje.

Sudionici Kongresa su predstavnici islama, kršćanstva, judaizma, šintoizma, budizma, zoroastrizma, hinduizma i drugih religija te je Kongres postao i svjetskom platformom za razvoj međukonfesionalnog i međucivilizacijskog dijaloga, što uključuje razgovore o promicanju mira i konkretne obveze vjerskih vođa.

Tema ovogodišnjega sedmoga po redu Kongresa bila je: ”Uloga vođa svjetskih i tradicionalnih religija u duhovnom i društvenom razvoju čovječanstva u postpandemijskom razdoblju”, a uz 100 delegacija iz više od 50 zemalja, u radu Kongresa sudjelovali su i papa Franjo, egipatski veliki imam Al-Azhara šeik Ahmed El-Tayeb i jeruzalemski patrijarh Teofil III.

U svom obraćanju sudionicima Kongresa, papa Franjo je rekao da Bog ne vodi religije prema ratu, što je i implicitna kritika ruskog pravoslavnog patrijarha Kirila, koji podupire invaziju na Ukrajinu i bojkotirao je konferenciju vjerskih vođa.

U okviru svog trodnevnog posjeta papa Franjo se, naime, trebao sastati s patrijarhom Kirilom, duhovnim poglavarom Ruske Pravoslavne Crkve koji je najavio da će se pridružiti međureligijskom događaju, ali je kasnije odustao, raspršivši nade o razgovoru o ratnim sukobima u Ukrajini. Štoviše, podrška patrijarha Kirila ruskoj invaziji na Ukrajinu i “borbi protiv ruskih vanjskih i unutarnjih neprijatelja” zacijelo je zaustavila napredovanje dijaloga Rimokatoličke s Ruskom Pravoslavnom Crkvom, a dovela je i do prekida veza nekih lokalnih pravoslavnih crkava s moskovskom patrijaršijom.

Za vrijeme dok traje invazija na Ukrajinu te zbog prijetnji daljnjih sporova i prijetećih sukoba, važno je pojačati vapaj mnogih koji mole za mir, bitni čimbenik u našem globaliziranom svijetu. Današnji svijet ponovno treba sklad, sve je žurnija nužnost diplomatskoga zauzimanja za dijalog i susret jer problem jednoga danas je problem svih.

Tijekom Kongresa, uz sudjelovanje državnog vrha, održane su četiri sesije o ulozi vjere u jačanju duhovnih i moralnih vrijednosti, obrazovanju i vjerskom prosvjećivanju, kao i o potpori za društveni status žene, njihov doprinos dobrobiti društva te suzbijanje ekstremizma, radikalizma i terorizma, posebice vjerski motiviranih.

Nimalo ne čudi da se papa Franjo (rado) odazvao sudjelovati u radu VII. kongresa poglavara svjetskih i tradicionalnih religija u Nur-Sultanu. Od početka svojega pontifikata naglašava, s jedne strane, ključnu ulogu duhovnosti u rješavanju kriza i muka svijeta, a s druge strane, važnost suradnje među religijama i vjerama koje dijele zalaganje za mir, dijalog i suradnju među ljudima.

Pojedini katolici u svijetu zamjeraju Papi na njegovu zalaganju za međureligijski dijalog jer, navodno, ravnopravna suradnja s drugim religijama u sebi skriva opasnost relativizma, odnosno, prema njihovom mišljenju, kršćani bi se valjda trebali osjećati superiornima nad drugima. S takvim egoističnim stavom zacijelo je otežan svaki dijalog ne samo među religijama nego i između kršćana jer dijalog se temelji na poštivanju i vlastite istine, i istine onog drugog u dijalogu.

Svjedoci smo i u nas da isključiv, uskogrudan, zapravo nekršćanski stav, priječi otvoren dijalog društva i Crkve podižući svjetonazorske utvrde koje ih dijele. Priječi potom nužno čišćenje povijesnog pamćenja kako bi različite kršćanske denominacije, posebice katoličanstvo i pravoslavlje, udružili snage u zalaganju za budućnost mira. Uvjerenje o vlastitoj ispravnosti priječi i prihvaćanje migranata koje bi moglo, integrirajući migrante u društvo, ne samo pomoći zapadnim zemljama u rješavanju problema demografske zime, nego i oživjeti temeljne vrijednosti kršćanstva.

”Kucnuo je čas da se probudimo od onog fundamentalizma koji zagađuje i nagriza svako vjerovanje, došlo je vrijeme da nam srce postane čisto i suosjećajno. No kucnuo je čas i da se isključivo povijesnim knjigama prepusti diskurse koji su predugo, ovdje i drugdje, ulijevali podozrivost i prijezir prema vjeri, kao da je ona destabilizirajući faktor u modernom društvu”, naglasio je papa Franjo u svom govoru na Kongresu.

Religije uglavnom više nisu problemi, nego dio rješenja za skladniji suživot. Traženje transcendencije i sveta vrijednost bratstva mogu ”nadahnuti i rasvijetliti izbore koje treba učiniti u kontekstu geopolitičke, društvene, ekonomske, ekološke, ali, u korijenu, duhovne krize kroz koju prolaze mnoge današnje institucije, uključujući demokracije, ugrožavajući sigurnost i sklad među narodima”. Stoga postoji potreba da religija ”odgovori na žeđ svijeta za mirom i žeđ za beskonačnim koja prebiva u srcu svakog čovjeka”, rekao je Papa.

U svom govoru istaknuo je, sumirajući, zapravo, ključne momente u govorima drugih govornika, četiri globalna izazova za sadašnjost:

Prvi je od njih pandemija: COVID-19 je, među ostalim, iznio na vidjelo nepravičnost planetarnih nejednakosti te opasnosti od mnogo gorih virusa – virusâ mržnje, nasilja, terorizma.

Drugi izazov, prema Papinim riječima, je izazov mira. Kako možemo misliti da će ljudi našeg vremena biti motivirani uključiti se u smjeran i odgovoran dijalog ako se velike religije, koje čine dušu tolikih kultura i tradicija, ne zalažu aktivno za mir? Budući da je ”Bog mir i on uvijek vodi do mira, nikada do rata”, moramo se zalagati za ”promicanje i jačanje potrebe da se sukobe ne rješava neuvjerljivim razlozima sile, oružjem i prijetnjama”, nego ”strpljivim susretom, dijalogom i pregovorima”. Tako mir neće biti ”krhak rezultat mukotrpnih pregovora”, nego ”plod stalnog odgojnog djelovanja”.

Treći izazov je bratsko prihvaćanje, posebice novorođenčadi i djece, migranata i starijih osoba, dakle, svih ”žrtvovanih na oltaru zarade, obavijenih svetogrdnim tamjanom ravnodušnosti” i ”obrani stečene sigurnosti”. ”Ponovno otkrijmo umijeće gostoprimstva, gostoljubivosti, suosjećanja”, potaknuo je papa Franjo. ”Put suosjećanja čini nas više ljudima i više vjernicima”.

Posljednji globalni izazov koji je spomenuo Papa u svome govoru, očuvanje je zajedničkog doma, koji, kako je rekao, treba zaštititi od prevrtljivosti i logike dobitka te sačuvati za buduće naraštaje. Virusi poput COVID-19, koji su, iako mikroskopski, sposobni uništiti velike ambicije napretka, često su povezani s narušenom ravnotežom, uglavnom našom zaslugom, s prirodom koja nas okružuje.

Papin zaključak, kao i zaključak zajedničke deklaracije VII. kongresa, jest da jačanje međuvjerskog i međureligijskog dijaloga, na lokalnim i na globalnoj razini predstavlja jednu od ključnih metoda poboljšanja dobrobiti svih naroda.

S obzirom na kompleksnu geopolitičku situaciju u svijetu, Kongres je zacijelo jedan od glavnih međunarodnih događaja godine, na kojem su sudionici, koji, inače, nigdje drugdje ne sjede za istim stolom, pokazali svijetu svoju privrženost idejama tolerancije, otvorenosti, međusobnog poštovanja, pa i moguće povjerenje i suradnju između države i društva kakvi se njeguju u Kazahstanu.

Nije samo riječi o lijepim riječima o miru, pravednosti i dijalogu, niti o duhovnom zbližavanju vjerskih zajednica, niti tek o potpisivanju deklaracije, nego i o brojnim dogovorima suradnje i konkretnog djelovanja i između društva i pripadnika vjerskih zajednica, dakako, i među različitim vjerskim zajednicama.

U toj perspektivi je bečki pastoralni teolog Paul Zulehner, zajedno s praškim teologom Tomášom Halíkom i bivšom njemačkom saveznom ministricom Annette Schavan, objavio u četvrtak 14. rujna, u vrijeme putovanja pape Franje u Kazahstan na Kongres poglavara svjetskih i tradicionalnih religija, međunarodni apel pod nazivom ”Religije – nada za posrnuli svijet”, što su ga podržali brojni teolozi i drugi intelektualci diljem svijeta.

Religije potiču nadu da trenutni izazovi zbog kojih svijet drhti nisu smrtni grčevi zemlje i čovječanstva, već porođajne muke svijeta u kojem nacije žive u pravdi i miru u skladu s prirodom.

Koliko poticaja i za naše društvo i naše vjerske zajednice!!!