Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 01. 07. 2022.
Prijava
Patrijarh Porfirije

Porfirije vrlo moderan patrijarh koji želi razumjeti jezik današnjice

Autor: Aleksandar Miljković / 21. 02. 2022.

”…molim sve da se mole Bogu za moju malenkost” (prva reakcija nakon vijesti o njegovom izboru)

***

Dana 18. veljače 2021. godine mitropolit zagrebačko-ljubljanski, prof. dr. Porfirije Perić, izabran je na čelno mjesto Srpske Pravoslavne Crkve. Godina dana od tad je bila politički burna, ali i teološki vrlo plodna. O političko ekleziološkim burama i mećavama je pisano mnogo, a često i iz vrlo ustreptalih strasti – zbog tog razloga (između ostalog) ovaj tekst će se više pozabaviti teološkom stranom njegovog stolovanja.

GOSTOPRIMSTVO I DIJALOG 

”Bližnji su Bogom dani da se ne bismo izgubili u samoći ili utopili u smrtonosnom moru egoizma.” 

U Svetosavskoj besjedi (27. siječnja 2022.), Porfirije snažno afirmira svoj osnovni teološki stav: ”Bližnji je moj Raj!” U suprotnosti sa Sartreovim anti-humanističkim egzistencijalizmom, koji u limitaciji osobne volje (kroz volju Drugog) vidi infernalni vječiti konflikt; patrijarh nudi otvoreni i iskreni dijalog kao ”borbeno sredstvo” protiv općevladajućeg narcisoidnog subjektivizma – koji u svojem krajnjem ishodu vodi u paranoičnu preopreznost, jalovi solipsizam i konačno smrti komunikacije.

Ovakva njegova orijentacija je bila vidljiva još od početaka njegovog pastoralnog rada, a ona se znatno pojačala dolaskom na funkciju mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Od komunikacije s ”običnim čovjekom” sve do ugošćavanja nekih od vodećih hrvatskih intelektualaca iz javnog života na (sada već legendarnim) ”kružocima” – tadašnji mitropolit Porfirije pokazuje afinitet k teologiji iskoraka prema drugom, drugačijem… čak i dijametralno suprotnom, a sve u želji za razumijevanjem i većim približavanjem. Jezikom Miroslava Volfa: Nudi zagrljaj svakome, a isključenje baš nikome!

Uz sve ovo, nemoguće je ne napraviti usporedbu s jednim drugim važnim kružokom: onim koji su pokrenuli Jacques i Raissa Maritain 1930-ih u svom pariškom stanu. Ova dva ”suptilna apostola” duhovnog gostoprimstva su ujedno i pravi pioniri širokogrudnog ekumenizma.

Dolazili su kod njih i najznačajniji pravoslavni teolozi tog doba; iz boljševičke Rusije izbjegli – Berdiaev, Bulgakov i V. Losski. U dijalogu s nouvelle théologie misliocima kao De Lubac i Congar, ovdje se ”kuhala” idejna esencija onoga što će uslijediti malo kasnije (ali službeno i javno) na Drugom vatikanskom saboru.

SMISAO I ASKEZA 

”Jer Crkva u ovom svetu postoji, braćo i sestre, u svetu haosa, svetu bez smisla, u svetu u kojem se razne vrsti besmisla postavljaju na pijedestal smisla…”

U besjedi od 13. rujna 2021. u manastiru svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu, patrijarh se dotakao još jedne od svojih omiljenih filozofsko-teoloških tema: one o Smislu.

Potresno je, ali i posebno prigodno govoriti o smislu na mjestu bivšeg apsolutnog Besmisla. Kao razumno-misleća bića, stvorena po slici Božjoj – ranokršćanska (a samim tim i pravoslavna) teologija je u svojoj suštini bila teologija Logosa… a često se ističe (s punim pravom) da je ”logocentrično” evanđelje Ivanovo posebno važno kršćanskom Istoku.

Ovo nije promaklo dr. Porfiriju, koji osim svojih biblijskih i patrističkih uzora, ponekad uvede i moderne mislioce u diskusiju o Smislu – jer (vjerovali ili ne) antropologija Osobe je bila, ostala i bit će zauvijek ista. Ljudska suština nije podložna kulturnom relativizmu niti distopijskom (mada sve više prijetećem) trans-humanizmu.

Otuda možda dolazi patrijarhova fascinacija s Viktorom Franklom; autorom, bečkim psihologom, ocem logoterapije – iscjeljenja Smislom. Vjerojatno ni slučajno nije da je i sam Frankl bio dugo zatočenik na još jednom obesmišljenom mjestu – logoru Auschwitz.

Porfirije u ovom kontekstu naziva Crkvu mjestom Smisla – jer ona svjedoči o nositelju Istine i Vječnog Života, Logosu – Kristu. Svaki drugačiji pokušaj da se pristupi Crkvi (kroz nacionalnu pripadnost, npr.) je besmislen, promašen… ali i opasno riskantan. Ovo upozorenje je dano upravo s mjesta koje je (danas kao simbol) krajnji outcome ignoriranja i zapostavljanja Smisla – Logosa.

Na jednom drugom mjestu, u ovoj dugoj i dramatičnoj propovijedi, patrijarh Porfirije poziva na trpljenje (askezu) koje je i sam iskustveno prošao, kad mu se činilo da je bio posvjedočen lažno od drugih. Uzročno-posljedična spona između Smisla i Askeze postaje jasnija… kako se možemo oduprijeti izazovu kaosa u nama (i oko nas) ako nismo u stanju otrpjeti uvredu i nepravdu bez revanšizma.

Poruka i mjesto poruke su ponekad u savršenom skladu – tako se dogodilo i polovinom rujna 2021.

KULTURA I AVANGARDA 

”Crkva je uvijek bila avangarda, uvijek je u svemu što je bilo progresivno i milo Bogu dragome – bila prva… a nije (unatoč glasinama) zaostala institucija koja ne zna šta je moderno i šta je to napredno… naprotiv, bila je avangarda u nauci, kulturi, obrazovanju… čega god da se dotaknete u modernom evropskom duhu…” 

U travanjskoj besjedi u Beogradu, u crkvi svetog Save, partrijarh Porfirije se dotiče još jedne od svojih važnih teoloških tema: Crkva i moderna kultura. Poznato je od ranije da je dr. Porfirije netko tko uživa u umjetnosti (često i izvan očekivanog mainstreama) i tko se rado druži s ljudima iz kulture.

Važnost kreativnog izričaja i afirmacija jedinstvenosti svake Osobe je dugo već tema u modernoj pravoslavnoj teologiji – od sophiologije Solovieva sve do velikih grčkih personalista Zizoulasa i Yannarasa.

Prema Porfirijevom mišljenju, unatoč njegove velike vezanosti za tradiciju Crkve i davanja važnosti liturgijskom ciklusu, (sub)kultura također može biti mjesto susreta čovjeka s Bogom.

Zapravo, njegov pristup cijeloj misteriji Ljudsko-Božanske objave kroz Osobu Krista je označen duhovnom sveobuhvatnošću. Ne postoje prostori ljudskog djelovanja koji nisu (ili ne bi trebali biti) prožeti božanskim energijama.

U tom smislu je točno da je ljubav Kristova jedini istinski nositelj progresa, a kršćanska vjera vječita i neiscrpna avangarda. Isto tako vrijedi i obrnuto – ne postoji niti jedno teološko-dogmatsko polje ili tema koje treba biti van domašaja kulturnog djelovanja.

I zato si jedan čelnik Crkve može dopustiti da čestita novom gradonačelniku na izboru, evocirajući stihove Johnnyja Štulića, a da opet sve i dalje zvuči sasvim autentično, simpatično i iskreno.

I tu se vraćamo na sam početak – težište Porfirijeve teologije u prvoj godini njegovog djelovanja kao srpskog patrijarha se nalazi u njegovom neprekinutom (glas vapijućeg u pustinji) inzistiranju i pozivanju na dijalog ljubavi na mjestu koje je već dugo označeno dubokom i bolnom skepsom.

On također nudi gostoprimstvo mnoštvu raznih ideoloških identiteta i želi od njih naučiti, ali i podijeliti s njima svoje duhovno znanje. On ukazuje na Smisao kao na antropološki minimum, ali i poziva na asketsku trpeljivost i toleranciju, kao na Bogom dani eliksir razumnosti i antidot sveopćem kaosu.

I završno, patrijarh Porfirije je vrlo moderan patrijarh – onaj koji želi razumjeti jezik današnjice i koji se ne zatvara u bjelokosnu kulu mrtve tradicije/tradicija. On doista često zaziva u besjedi svoje prethodnike, ali ih i istodobno transcenditira jer zna da bi ga i oni sami na to potakli.

Sveti ljudi su ipak najveća avangarda čovječanstva (pod uvjetom da su doista sveti).

I zato svi recimo – Dostojan!

Uvodnik

  • Duh Sveti nas potiče na promjenu i da potičemo promjene
    ”Pođimo u školu Duha Svetoga” – riječi su koje je papa Franjo izgovorio na misi održanoj na svetkovini Duhova u bazilici sv. Petra u Rimu. Riječi su to koje svi kršćani i ljudi dobre volje mogu čuti kao poziv kakav obnavlja želju da se odazovemo, da trajno iznova krećemo u školu. Stvarnost suvremenoga svijeta obilježena […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva