Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 02. 06. 2023.
Prijava
Patrijarh Porfirije

Porfirije vrlo moderan patrijarh koji želi razumjeti jezik današnjice

Autor: Aleksandar Miljković / 21. 02. 2022.

”…molim sve da se mole Bogu za moju malenkost” (prva reakcija nakon vijesti o njegovom izboru)

***

Dana 18. veljače 2021. godine mitropolit zagrebačko-ljubljanski, prof. dr. Porfirije Perić, izabran je na čelno mjesto Srpske Pravoslavne Crkve. Godina dana od tad je bila politički burna, ali i teološki vrlo plodna. O političko ekleziološkim burama i mećavama je pisano mnogo, a često i iz vrlo ustreptalih strasti – zbog tog razloga (između ostalog) ovaj tekst će se više pozabaviti teološkom stranom njegovog stolovanja.

GOSTOPRIMSTVO I DIJALOG 

”Bližnji su Bogom dani da se ne bismo izgubili u samoći ili utopili u smrtonosnom moru egoizma.” 

U Svetosavskoj besjedi (27. siječnja 2022.), Porfirije snažno afirmira svoj osnovni teološki stav: ”Bližnji je moj Raj!” U suprotnosti sa Sartreovim anti-humanističkim egzistencijalizmom, koji u limitaciji osobne volje (kroz volju Drugog) vidi infernalni vječiti konflikt; patrijarh nudi otvoreni i iskreni dijalog kao ”borbeno sredstvo” protiv općevladajućeg narcisoidnog subjektivizma – koji u svojem krajnjem ishodu vodi u paranoičnu preopreznost, jalovi solipsizam i konačno smrti komunikacije.

Ovakva njegova orijentacija je bila vidljiva još od početaka njegovog pastoralnog rada, a ona se znatno pojačala dolaskom na funkciju mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Od komunikacije s ”običnim čovjekom” sve do ugošćavanja nekih od vodećih hrvatskih intelektualaca iz javnog života na (sada već legendarnim) ”kružocima” – tadašnji mitropolit Porfirije pokazuje afinitet k teologiji iskoraka prema drugom, drugačijem… čak i dijametralno suprotnom, a sve u želji za razumijevanjem i većim približavanjem. Jezikom Miroslava Volfa: Nudi zagrljaj svakome, a isključenje baš nikome!

Uz sve ovo, nemoguće je ne napraviti usporedbu s jednim drugim važnim kružokom: onim koji su pokrenuli Jacques i Raissa Maritain 1930-ih u svom pariškom stanu. Ova dva ”suptilna apostola” duhovnog gostoprimstva su ujedno i pravi pioniri širokogrudnog ekumenizma.

Dolazili su kod njih i najznačajniji pravoslavni teolozi tog doba; iz boljševičke Rusije izbjegli – Berdiaev, Bulgakov i V. Losski. U dijalogu s nouvelle théologie misliocima kao De Lubac i Congar, ovdje se ”kuhala” idejna esencija onoga što će uslijediti malo kasnije (ali službeno i javno) na Drugom vatikanskom saboru.

SMISAO I ASKEZA 

”Jer Crkva u ovom svetu postoji, braćo i sestre, u svetu haosa, svetu bez smisla, u svetu u kojem se razne vrsti besmisla postavljaju na pijedestal smisla…”

U besjedi od 13. rujna 2021. u manastiru svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu, patrijarh se dotakao još jedne od svojih omiljenih filozofsko-teoloških tema: one o Smislu.

Potresno je, ali i posebno prigodno govoriti o smislu na mjestu bivšeg apsolutnog Besmisla. Kao razumno-misleća bića, stvorena po slici Božjoj – ranokršćanska (a samim tim i pravoslavna) teologija je u svojoj suštini bila teologija Logosa… a često se ističe (s punim pravom) da je ”logocentrično” evanđelje Ivanovo posebno važno kršćanskom Istoku.

Ovo nije promaklo dr. Porfiriju, koji osim svojih biblijskih i patrističkih uzora, ponekad uvede i moderne mislioce u diskusiju o Smislu – jer (vjerovali ili ne) antropologija Osobe je bila, ostala i bit će zauvijek ista. Ljudska suština nije podložna kulturnom relativizmu niti distopijskom (mada sve više prijetećem) trans-humanizmu.

Otuda možda dolazi patrijarhova fascinacija s Viktorom Franklom; autorom, bečkim psihologom, ocem logoterapije – iscjeljenja Smislom. Vjerojatno ni slučajno nije da je i sam Frankl bio dugo zatočenik na još jednom obesmišljenom mjestu – logoru Auschwitz.

Porfirije u ovom kontekstu naziva Crkvu mjestom Smisla – jer ona svjedoči o nositelju Istine i Vječnog Života, Logosu – Kristu. Svaki drugačiji pokušaj da se pristupi Crkvi (kroz nacionalnu pripadnost, npr.) je besmislen, promašen… ali i opasno riskantan. Ovo upozorenje je dano upravo s mjesta koje je (danas kao simbol) krajnji outcome ignoriranja i zapostavljanja Smisla – Logosa.

Na jednom drugom mjestu, u ovoj dugoj i dramatičnoj propovijedi, patrijarh Porfirije poziva na trpljenje (askezu) koje je i sam iskustveno prošao, kad mu se činilo da je bio posvjedočen lažno od drugih. Uzročno-posljedična spona između Smisla i Askeze postaje jasnija… kako se možemo oduprijeti izazovu kaosa u nama (i oko nas) ako nismo u stanju otrpjeti uvredu i nepravdu bez revanšizma.

Poruka i mjesto poruke su ponekad u savršenom skladu – tako se dogodilo i polovinom rujna 2021.

KULTURA I AVANGARDA 

”Crkva je uvijek bila avangarda, uvijek je u svemu što je bilo progresivno i milo Bogu dragome – bila prva… a nije (unatoč glasinama) zaostala institucija koja ne zna šta je moderno i šta je to napredno… naprotiv, bila je avangarda u nauci, kulturi, obrazovanju… čega god da se dotaknete u modernom evropskom duhu…” 

U travanjskoj besjedi u Beogradu, u crkvi svetog Save, partrijarh Porfirije se dotiče još jedne od svojih važnih teoloških tema: Crkva i moderna kultura. Poznato je od ranije da je dr. Porfirije netko tko uživa u umjetnosti (često i izvan očekivanog mainstreama) i tko se rado druži s ljudima iz kulture.

Važnost kreativnog izričaja i afirmacija jedinstvenosti svake Osobe je dugo već tema u modernoj pravoslavnoj teologiji – od sophiologije Solovieva sve do velikih grčkih personalista Zizoulasa i Yannarasa.

Prema Porfirijevom mišljenju, unatoč njegove velike vezanosti za tradiciju Crkve i davanja važnosti liturgijskom ciklusu, (sub)kultura također može biti mjesto susreta čovjeka s Bogom.

Zapravo, njegov pristup cijeloj misteriji Ljudsko-Božanske objave kroz Osobu Krista je označen duhovnom sveobuhvatnošću. Ne postoje prostori ljudskog djelovanja koji nisu (ili ne bi trebali biti) prožeti božanskim energijama.

U tom smislu je točno da je ljubav Kristova jedini istinski nositelj progresa, a kršćanska vjera vječita i neiscrpna avangarda. Isto tako vrijedi i obrnuto – ne postoji niti jedno teološko-dogmatsko polje ili tema koje treba biti van domašaja kulturnog djelovanja.

I zato si jedan čelnik Crkve može dopustiti da čestita novom gradonačelniku na izboru, evocirajući stihove Johnnyja Štulića, a da opet sve i dalje zvuči sasvim autentično, simpatično i iskreno.

I tu se vraćamo na sam početak – težište Porfirijeve teologije u prvoj godini njegovog djelovanja kao srpskog patrijarha se nalazi u njegovom neprekinutom (glas vapijućeg u pustinji) inzistiranju i pozivanju na dijalog ljubavi na mjestu koje je već dugo označeno dubokom i bolnom skepsom.

On također nudi gostoprimstvo mnoštvu raznih ideoloških identiteta i želi od njih naučiti, ali i podijeliti s njima svoje duhovno znanje. On ukazuje na Smisao kao na antropološki minimum, ali i poziva na asketsku trpeljivost i toleranciju, kao na Bogom dani eliksir razumnosti i antidot sveopćem kaosu.

I završno, patrijarh Porfirije je vrlo moderan patrijarh – onaj koji želi razumjeti jezik današnjice i koji se ne zatvara u bjelokosnu kulu mrtve tradicije/tradicija. On doista često zaziva u besjedi svoje prethodnike, ali ih i istodobno transcenditira jer zna da bi ga i oni sami na to potakli.

Sveti ljudi su ipak najveća avangarda čovječanstva (pod uvjetom da su doista sveti).

I zato svi recimo – Dostojan!

Uvodnik

  • Nakon godinu dana učenja spremamo Ekumenu za veliki ispit
    Godinu dana je proteklo od 1. siječnja 2022., kada smo pokrenuli ovaj portal pa je potrebno osvrnuti se na prijeđeni put, zahvaliti se našim suradnicima i kazati nešto o našim aspiracijama i nadanjima. U prvom uvodniku ”Zašto pokrećemo ovaj portal i čemu Ekumena.org danas?” objavljenom prvog dana definirali smo stanje: ”Nakon pedesetak godina intenzivnoga ekumenskog […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva