Pismo pape Franje od 4. kolovoza 2024. o ulozi književnosti u obrazovanju na prvi pogled djeluje jednostavno, no u sebi nosi duboke slojeve značenja koji su od presudne važnosti za suvremeno društvo, a posebno za crkvenu zajednicu.

Ovaj dokument nije samo apel za cijenjenje estetske vrijednosti književnosti, već je i poziv na preispitivanje njezine uloge kao moralnog kompasa i sredstva za oblikovanje društvene svijesti.

U hrvatskom kontekstu, mnogi aspekti ovog papinog pisma ostaju zanemareni. To otvara prostor za kritičku refleksiju o tome kako Crkva i društvo percipiraju književnost i njezinu ulogu u formiranju moralnih i etičkih vrijednosti.

Papa Franjo ističe da književnost ima jedinstvenu sposobnost približiti nas iskustvima drugih ljudi, osobito onih koji su na marginama društva. Ona nas uči empatiji, razumijevanju i solidarnosti—vrijednostima koje su u srži kršćanskog nauka.

No, postavlja se pitanje: koliko se Crkva u Hrvatskoj doista zalaže za promicanje ovih vrijednosti kroz književnost? Koliko se potiče čitanje i proučavanje djela koja izazivaju društvene norme, preispituju status quo i daju glas potlačenima?

U praksi, književnost se često svodi na sredstvo za promociju ”ispravnih” ideja i moralnih normi, dok se zanemaruju autori koji kritički promišljaju o crkvenim strukturama ili socijalnoj nepravdi.

Papa Franjo ne sugerira da književnost treba biti alat za jednostrano propovijedanje vjere. Naprotiv, on naglašava važnost otvorenosti prema svim iskustvima i perspektivama, bez obzira na to koliko su one drugačije ili izazovne.

Takav stav odražava njegovu svjesnost o kompleksnosti suvremenog svijeta i hrabrost da se s njim suoči. Međutim, taj se pristup rijetko vidi u djelovanju lokalnih crkvenih zajednica, koje često preferiraju jednostavnije i ”sigurnije” teme.

Jedna od ključnih poruka papinog pisma jest potreba za obrazovanjem koje osnažuje, a ne ograničava. Obrazovanje bi trebalo uključivati kritičko razmišljanje, otvorenost prema novim idejama i sposobnost prepoznavanja i borbe protiv nepravde.

Književnost, kao temelj takvog obrazovanja, ima moć proširiti vidike, razviti empatiju i potaknuti na djelovanje. No, koliko se te ideje doista implementiraju u hrvatskim školama i crkvenim zajednicama? Daju li se mladima prilike da čitaju i raspravljaju o djelima koja nisu u skladu s dominantnim ideologijama, ali koja mogu pružiti dublje razumijevanje svijeta?

U ”hrvatskoj” Crkvi rijetko se čuje priznavanje važnosti različitosti. Književnost bi trebala biti prostor susreta različitih glasova, uključujući i one koji kritiziraju ili preispituju crkvene strukture i dogme.

Papa Franjo nas podsjeća da se moramo suočiti s kompleksnošću života, a ne bježati od nje. Suočavanje s različitim perspektivama, čak i onima koje su neugodne ili izazovne, ključ je za istinski rast i razvoj, kako osobni tako i društveni.

Ako Crkva u Hrvatskoj želi ostati relevantna i utjecajna u suvremenom društvu, mora početi promicati tu otvorenost i raznolikost u svojim obrazovnim programima i komunikaciji s vjernicima. Potrebno je prestati se oslanjati na jednostavne odgovore i dogmatske stavove te umjesto toga poticati kritičko razmišljanje i otvorenost prema svijetu.

To uključuje i priznavanje važnosti književnosti koja preispituje, izaziva i provocira, jer upravo takva djela imaju moć oblikovati moralni i etički okvir budućih generacija.

Papino pismo je i izazov i prilika. Izazov za one koji su zaduženi za vođenje i obrazovanje unutar Crkve, da preispitaju svoje pristupe i otvorenost prema suvremenim strujama mišljenja. Prilika je to za obnovu i revitalizaciju crkvenog djelovanja kroz angažman s književnošću koja odražava stvarne probleme i dileme s kojima se ljudi suočavaju.

Hoće li Crkva u Hrvatskoj odgovoriti na taj izazov? Hoće li početi promicati književnost koja ne samo da podučava, već i inspirira; koja ne samo da odražava svijet, već ga i mijenja? Ili će nastaviti koristiti književnost kao alat za potvrdu postojećih normi i vjerovanja, bez dubljeg preispitivanja i istinske otvorenosti prema drugima?

Vrijeme je da Katolička Crkva prepozna književnost kao moćan alat za promicanje pravde, razumijevanja i duhovnosti koja je u dodiru s realnošću suvremenog čovjeka.

Papa Franjo nas u svom pismu poziva da premostimo jaz između ideala i prakse, između propovijedanja i djelovanja. Na nama je da tu poruku prenesemo dalje — u škole, crkvene zajednice i naše vlastite živote.

Književnost, u svom najplemenitijem obliku, nam nudi priliku da budemo bolji, suosjećajniji i pravedniji ljudi. Ona nas izaziva da preispitamo svoje stavove, da se suočimo s nepoznatim i da rastemo kroz razumijevanje drugih.

Ne smijemo propustiti tu priliku. U vremenu kada su podjele i nerazumijevanje sveprisutni, književnost može biti most koji spaja različite svjetove i perspektive.

Stoga, pozivamo Crkvu u Hrvatskoj, obrazovne institucije i društvo u cjelini da prihvate ovaj izazov. Da otvore vrata književnosti koja je hrabra, koja preispituje i koja nas potiče na dublje razumijevanje sebe i svijeta oko nas.

To nije samo u skladu s duhom papinog pisma, već je i nužan korak prema izgradnji pravednijeg i suosjećajnijeg društva.

U konačnici, pitanje nije samo što književnost može učiniti za Crkvu ili društvo, već što mi kao pojedinci možemo učiniti kako bismo kroz književnost postali bolji ljudi.

Papa Franjo nam je dao smjernice, ali na nama je da ih slijedimo i provedemo u djelo. Književnost ima moć mijenjati svijet — a promjena počinje od nas samih.