“Mea maxima culpa” za odvratni grijeh zlostavljanja i pogrešaka koje su se utvrdile. Kršćanski pogled pape emeritusa koji izražava “duboki sram”, “veliku bol” i “iskrenu molbu za oproštenje”.

Kao što je obećao, Benedikt XVI. je konačno progovorio.

Govorio je kao kršćanin. On je gotovo devedesetpetogodišnji kršćanin, koji posljednje godine svog dugog života živi sve krhkije u tijelu, slabog glasa i bistra uma, a koji se ponovno našao u središtu optužbi i prijepora.

Kratak i iskren odgovor dolazi iz njegovog dubokog pogleda vjere. Ratzinger je nadahnuće za svoju osobnu i dirljivu “ispovijed” crpio iz pokorničkog čina svakodnevne mise. Na početku svake euharistijske liturgije slavljenik i vjernici ponavljaju “mea culpa” (“moj grijeh”) koja završava riječima “moj preveliki grijeh”. To je svijest o tome da smo grešnici i da stoga trebamo moliti za milost i oprost.

“Pokornički” je stav daleko i od trijumfalizma koji Crkvu smatra zemaljskom silom, i od onog korporativnog stila koji njezin život svodi na organizaciju, strukturu i strategije. To je stav daleko od raširenog stava da uvijek osuđujemo druge i njihove mane, umjesto da se pitamo o svojima.

Joseph Ratzinger je, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, na početku novog tisućljeća vodio borbu protiv klerikalnih zlostavljanja. Kao Papa proglasio je vrlo stroge zakone za borbu protiv ove odvratne pošasti. Ali u svom pismu ne spominje niti tvrdi išta od toga.

Dani nakon objave münchenskog izvješća bili su mu prilika za “ispit savjesti” i osobno “razmišljanje” o tome što se dogodilo. Papa emeritus kaže da je u susretu sa zlostavljanima gledao u oči “posljedice prevelikog grijeha” te da je naučio da smo “mi sami uvučeni u ovaj preveliki grijeh kada ga zanemarimo ili kada se ne suočavamo s njim s neophodnom odlukom i odgovornošću, kao što se prečesto događalo i događa”.

Izražava “duboku sramotu”, “veliku bol” i “iskrenu molbu za oprost” za sva zlostavljanja i pogreške, i za one koja su se dogodila za vrijeme njegova mandata u mjestima gdje je služio, u Njemačkoj i Rimu.

Piše, ne prozivajući imenom, da se i sam osjeća zapitan stavom onih koji i danas podcjenjuju taj fenomen, odnosno onih koji spavaju, kao što su apostoli spavali na Maslinskoj gori, ostavljajući Isusa samog da se moli i krvlju znoji pred ponorom grijeha. Traži od “braće i sestara” da mole za njega.

Te riječi u pismu Benedikta XVI. su riječi bespomoćnog starca, koji sada osjeća da je blizu susret s onim Bogom čije je ime milosrđe. Riječi su to “poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem”, koji iskreno moli za oprost ne bježeći od konkretnosti problema i poziva cijelu Crkvu da krvavu ranu zlostavljanja osjeti kao svoju. (VN)

***

(Opaska uredništva: U nastavku je sažetak pisma pape emeritusa Benedikta XVI. vjernicima nadbiskupije München).

Papa emeritus Benedikt XVI. izravno i osobno intervenira kako bi se osvrnuo na izvještaj o zlostavljanju u nadbiskupiji München-Freising, u kojoj je bio nadbiskup manje od pet godina. Učinio je to pismom u pokorničkom tomu, koje sadrži njegovu osobnu “ispovijest” u kojoj izražava svoju bol zbog “zlostavljanja i pogrješaka koje su se dogodile za vrijeme mog mandata u tim mjestima”.

U prvom dijelu pisma Ratzinger piše da je nakon objave izvještaja proživio dane ispita savjesti i razmišljanja te zahvaljuje za blizinu koju su mu mnogi očitovali. Zahvaljuje onima koji su surađivali s njim u pregledavanju dokumentiranoga materijala i u pripremi odgovora odaslanih povjerenstvu. Kao što je već učinio proteklih dana, ponovno se ispričava zbog pogrješke, apsolutno nenamjerne, u vezi s njegovom prisutnošću na sastanku 15. siječnja 1980. godine, tijekom kojega je odlučeno da se u biskupiju primi svećenik koji se trebao liječiti. Pritom je dodao je posebno zahvalan na povjerenju, potpori i molitvama koje mu je papa Franjo osobno izrazio.

U drugom dijelu pisma Papa emeritus piše da ga pogađa činjenica kako Crkva svakoga dana u središte svakoga misnog slavlja stavlja priznanje naših grijeha i molbu za oproštenje. Javno molimo živoga Boga da oprosti naše grijehe, naš veliki i najteži grijeh. Jasno je – napomenuo je Benedikt XVI. – da se riječ “najteži” ne odnosi na isti način na svaki dan, na svaki pojedini dan. Ali, svaki me dan pita trebam li i danas govoriti o najtežem grijehu. I na utješan mi način kaže da koliko god moja krivnja danas bila velika, Gospodin mi oprašta, ako iskreno dopustim da me on ispita, i ako sam uistinu spreman promijeniti se.

Joseph Ratzinger se potom spomenuo razgovora licem u lice sa žrtvama zlostavljanja koje su počinili svećenici. Na svim svojim susretima, posebno tijekom brojnih apostolskih putovanja, sa žrtvama seksualnoga zlostavljanja koje su počinili svećenici, gledao sam u očima posljedice vrlo velikoga grijeha i naučio sam razumjeti da smo i sami uvučeni u taj teški grijeh kada ga zanemarimo ili kada se ne suočimo s njim potrebnom odlučnošću i odgovornošću, kao što se prečesto dogodilo i kao što se događa.

Kao i na tim susretima – napisao je Papa emeritus – mogu samo još jednom svim žrtvama seksualnoga zlostavljanja izraziti svoju duboku sramotu, veliku tugu i iskrenu molbu za oprost. Imao sam velike odgovornosti u Katoličkoj Crkvi. Toliko je veća moja bol zbog zlostavljanja i pogrješaka koje su se dogodile za vrijeme mog mandata na tim mjestima. Svaki pojedini slučaj seksualnoga zlostavljanja strašan je i nepopravljiv. Moje najdublje suosjećanje ide žrtvama seksualnoga zlostavljanja i žalim zbog svakog pojedinog slučaja.

Benedikt XVI. potom napominje da sve više shvaća odbojnost i strah koje je Krist osjećao na Maslinskoj gori kada je vidio sve strašne stvari koje će morati u sebi podnijeti. Činjenica da su u tom trenutku učenici spavali, nažalost predstavlja situaciju koja se i danas ponovno događa i za koju se i ja osjećam pozvanim odgovoriti. Tako mogu samo moliti Gospodina i sve anđele i svete, i vas, drage sestre i braćo, da se molite za mene Gospodinu Bogu našemu.

Ratzinger završava svoje pismo riječima: “Uskoro ću se naći pred konačnim sudcem svojega života. Iako, osvrćući se unatrag na svoj dugi život mogu imati veliki razlog za strah i trepet, ipak sam radosna srca jer čvrsto vjerujem da Gospodin nije samo pravedni sudac nego istodobno prijatelj i brat koji je sâm već patio zbog mojih nedostataka te je stoga, kao sudac, ujedno i moj zagovornik (Paraklet). U vidiku sudnjeg časa postaje mi tako jasna milost što sam kršćanin. To što sam kršćanin daje mi spoznaju, i više, prijateljstvo sa sudcem mojega života, te mi omogućuje s pouzdanjem prijeći mračna vrata smrti” – napisao je Papa emeritus. (Vatican News)