Knjiga je predstavljena 24. veljače u sjedištu najdugovječnijeg talijanskog časopisa “La Civiltà Cattolica”.

“Dva biskupa koji čuvaju i prate stado Božje. Svaki s posebnim stilom i nasljeđem zajedničkog nasljedovanja na tragu Ignacija Loyolskog”. Tako je sestra Nicla Spezzati, klanjateljica Krvi Kristove, ispreplela pastoralno iskustvo pokojnog milanskog nadbiskupa kardinala Carla M. Martinija i rimskog biskupa pape Franje, dvojice autora knjige Il vescovo il Pastore. L’autorità nella Chiesa è sempre ‘al servizio’ (San Paolo). 

Knjiga o povezanosti između biskupa i naroda

Svezak ponovno stavlja u opticaj djelo Il vescovo, Martinijev tekst koji se danas gotovo i ne može pronaći, popraćen razmatranjima i komentarima pape Franje koji nam omogućuju da produbimo temu povezanosti između biskupa i naroda.

Već je u povodu desete obljetnice Martinijeve smrti, njezino objavljivanje predložila njemu posvećena zaklada, koja je željela nadići uobičajenu jednostavnu slavljeničku obljetnicu, stvarajući kontinuitet između promišljanja dvojice isusovaca u vremenu kada sinodalnost u Crkvi poprima ključnu važnost.

“Ovo je posljednja knjiga koju je Martini napisao i stoga prikuplja svu njegovu mudrost ponovnim čitanjem iskustava koja je doživio, duboka knjiga u svoj svojoj jednostavnosti”, kazao je o. Carlo Casalone, SJ, predsjednik Zaklade Carlo Maria Martini.

Knjiga “nadahnjuje ili može nadahnuti svakoga tko vrši odgovornu službu u ljudskoj zajednici, bilo crkvenoj, kao što je slučaj biskupa ili drugih oblika službe, ili građanskoj, jer ukazuje na stil relacija, način vršenja autoriteta koji promiče osobu i poslušan je dinamici zajednice u cjelini. Martini – precizira – skrbi za zajednicu te ujedno vrši autoritet kao službu savjesti tako da nije apstrahiran od života zajednice. U određenom smislu on se poziva na izvorni koncept autoriteta koji znači ‘činiti da raste’, učiniti drugoga autorom, sposobnim da osobno preuzme one odgovornosti koje su i njegove prema drugima, a to izgrađuje zajednicu”. 

Ne smije zanemariti relaciju s novinarima

Tekst Rimskog biskupa o osobitostima pastira naglašava koliko je riječ o figuri koja nije rođena u laboratoriju, i koja se uvijek mora truditi oslanjati se na savjete svoga klera i naroda, izbjegavajući svaki oblik karijerizma.

U pogovoru papa Franjo piše da je Martini namjeravao naslikati živu sliku biskupa, konkretnu i bez lažnih pretvaranja, koristeći se “krajnjom iskrenošću”. Osvrćući se na razmišljanja koja su ga se najviše dojmila, Papa naglašava bitan odnos s Gospodinom koji biskup mora imati u molitvi, posebnost da bude “čovjeka milosrđa”, činjenicu da mora djelovati kao “liječnik u poljskoj bolnici” te da ne smije propustiti ni zanemariti svoj odnos s novinarima.

Imati blagost, strpljivost

To je naglasak koji on smatra jednako važnim kao što je smatrao i milanski nadbiskup. “Iako se mogu dogoditi neke pogreške – kaže Franjo – zbog vlastite nespremnosti, biskup mora znati da je važno usmjeriti brod prema luci, istinski komunicirati s ljudima, znati ući u gotovo osobni odnos uz ‘pomoć medija'”.

Osobito s obzirom na aktualni sinodalni rad, papa Franjo ističe potrebu da biskup, kao što piše Martini, očituje zajedništvo s ostalim biskupima i s Papom, te duhovno očinstvo prema svećenicima. I poziva na promišljanje o potrebi za pojednostavljenim i brzim alatima za primanje mišljenja.

Svjestan da ne postoji “standardni” pastir za sve Crkve, Franjo biskupa na koncu opisuje kao “onoga koji bdije, strpljivo podržava procese kojima Gospodin ostvaruje spasenje svoga naroda”. I pribjegavajući još jednom metafori mirisa ovaca, dodaje: “Nije dovoljno biti budan, potrebno je imati blagost, strpljivost i postojanost milosrđa”. 

Martini i Franjo nisu posezali za unaprijed zapakiranim odgovorima

Prema riječima sestre Nicle – osvježenih sinodalnim iskustvom proživljenim u Pragu na europskoj Kontinentalnoj sinodskoj skupštini, gdje je bila član talijanskog izaslanstva – vidljiva je kontinuirana paralela između Martinija i Bergoglia.

Ona je istaknula kako su obojica “biskupi koji se svakog časa prisjećaju zemlje podrijetla i ispunjenja, s vitalnošću ljudi u stalnom traženju, vitalnošću koja postaje budno razlučivanje, vodič za odabir bitnog u svakoj okolnosti”.

Obojica nas pozivaju da ozbiljno shvatimo bližnjega, promičući bratstvo koje je ne samo poželjno nego i moguće. I jedan i drugi pozivaju “slušati uhom srca” siromahe, zatvorenike, intelektualce, vjernike i nevjernike, mlade, izbjegavajući svaku partikularističku kratkovidnost i ne posežući strelovito, precizira redovnica, za unaprijed zapakiranim odgovorima. Obojica su zagovornici mira. (VN / D. P.)