Teološki-pastoralni tjedni nastali su prije šezdeset godina na poticaj tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera, koji je, kao veliki kancelar Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, potaknuo profesore Fakulteta da organiziraju i održavaju teološko-pastoralne seminare na kojima bi se prezbiteri mogli permanentno teološki i pastoralno usavršavati u skladu s duhom Drugoga vatikanskog koncila.

Prvih je pet takvih tečajeva ili seminara – kako su se prvih godina zvali – bilo ostvareno upravo za održavanja Drugoga vatikanskog koncila u Rimu.

Tema ovoga 62. teološko-pastoralnog tjedna (TPT), koji je otpočeo radom 25. siječnja, a završio 27. siječnja 2022. u dvorani ”Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, bila je: ”Preobrazba svećeništva u promjeni epohe”.

Temu je nadahnuo Međunarodni teološki simpozij koji se treba održati u Rimu od 17. do 19. veljače 2022. pod nazivom: ”Za jednu fundamentalnu teologiju svećeništva”, na kojem će sudjelovati i papa Franjo kao sudionik i pokrovitelj.

Pod ”promjenom epohe” organizatori Tjedna očito su se htjeli referirati na neizvjesnosti vezane uz razvoj pandemije, migrantsku krizu i opću nesigurnost kada je riječi o budućnosti čovječanstva. Predavanja su zainteresirani mogli pratiti na YouTube kanalu.

Papa Franjo nas podsjeća da je vrijeme u kojem živimo prava promjena epohe koja traži ponovno promišljanje o svim velikim i važnim temama kršćanstva, među kojima je i svećenički poziv, rekao je predsjednik Povjerenstva za organizaciju TPT-a dr. Jakov Rađa u osvrtu na izbor teme te dodao da ”teologija živi od toga da stvara mostove između vječnih istina, možemo ih tako nazvati, i vremena koje se mijenja. Ako se to ne čini možemo riskirati da ono u što mi vjerujemo kao kršćani ostane nerazumljivo”.

Spomenuo je i činjenicu da se kao univerzalna Crkva nalazimo u pripremi za Biskupsku sinodu posvećenu sinodalnosti u Crkvi, a ta je tema usko vezana uz to kako tumačimo svećenički poziv.

Pojasnio je da sinodalnost počiva na činjenici da je čitav Božji narod svećenički narod, da svi kršćani u Crkvi imaju isto dostojanstvo i da se na temelju tog dostojanstva može govoriti o tome da svi kršćani trebaju biti uključeni u donošenju važnih odluka u Crkvi.

”Svećenik nema zadatak biti na vrhu piramide, nego biti onaj koji doprinosi kako bi čitav Božji narod bio svećenički. Tako da je ovo vrijeme kada trebamo ponovno promisliti o svećeničkom pozivu danas”, rekao je.

Osim ponovnog promišljanja općih mjesta iz teologije svećeništva (služba, odnos ministerijalnog svećeništva i krsnog svećeništva, zajedništvo među službama i karizmama u Crkvi, svećenički identitet, pitanje celibata kao karizme i njegov pravni okvir) predavači su se dotaknuli i pojedinih aktualnih tema kao što su svećeništvo i izazovima postmoderniteta, banalizacije svetoga i sakralizacije profanoga, žene u dušobrižništvu, a zanimljivo je bilo i izlaganje o zdravoj integraciji psihoseksualne i duhovne dimenzije u svećeničkom životu

U skladu s temom 62. teološko-pastoralnog tjedna kao i s XVI. redovitom Biskupskom sinodom o sinodalnosti, mr. sc. Srećko Rimac u svojem je izlaganju promišljao o svećeništvu iz perspektive Istočne i Zapadne Crkve.

Na početku svojega izlaganja podsjetio je kako je papa Franjo za posjeta Cipru u prosincu 2021. na susretu s arhiepiskopom Hrizostomom II. i članovima Svetoga Sinoda zamolio za pomoć pri Biskupskoj sinodi, istaknuvši potrebu bliže suradnje i pomoći iskustvom njihove sinodalnosti.

Pojasnio je potom pojedine karakteristike i poimanja tajne svetoga Reda kod pravoslavnih Crkava bizantskog obreda. Istaknuo je da je za pravoslavnu teologiju na prvom mjestu važna praksa vjere, pa tek onda teološka refleksija.

U teološkom govoru pravoslavni koriste izričaje preuzete iz liturgije, pri čemu je središnji mističko-liturgijski pojam – otajstvo ili mysterion.

Temeljni stav prisutan u cjelokupnoj suvremenoj pravoslavnoj sakramentologiji izražen je u riječima pravoslavnog teologa Georgija Florovskog: ”Ono što je potrebno nije tek prevođenje dogmatskih izričaja na suvremeni jezik, nego potreba da se na stvaralački način vrati ‘starom’ iskustvu, i da se to iskustvo ‘utjelovi’ u punini crkvenosti”.

Po Kristovu svećeništvu udovi Tijela sudjeluju u dobrima božanske slave, to jest, u istini i dobroti. Zbog toga, ”svećeništvo nije posrednička služba, već središte koje koordinira sve druge službe”.

Na isti način na koji krsno svećeništvo, u kojem sudjeluju svi vjernici, otkriva raznolikost karizmi Duha, tako i ministerijalno svećeništvo izražava karizmu upravljačke odgovornosti tijela koja čini vidljivom jedinstvo među članovima tijela i organizira ih.

Nije riječ o autonomnoj, nego o karizmatskoj vlasti, budući da postoji uime Kristovo i zahvaljujući zajednici. To je karizma koja se prima polaganjem ruku.

Kod pravoslavnih, kao i kod katolika, svećenik ima službu propovijedanja Božje Riječi, službu posvećivanja slavljenjem Euharistije i ostalih sakramenata i službu vođenja i odgajanja naroda Božjeg.

O.Rimac dodao je da su stupnjevi svetoga Reda kod pravoslavnih isti kao i kod katolika te je i dogmatsko poimanje praktički isto, ali postoje razlike u odnosu na kanonske i disciplinske zahtjeve, koje su uglavnom pitanje tradicije ili pastoralnih razloga.

U gledanju na episkope, prezbitere i đakone u pravoslavlju je puno više naglašena sakralnost, prisutnost božanskoga. Osim u liturgiji onozemni svijet na otajstven način pokazuje se na ikonama, koje su poput prozora u onostranost.

Na sličan način gleda se i na episkopa, na svećenika preko kojih se Krist pokazuje na ovoj zemlji. Tako se u liturgiji, ali i izvan nje, iskazuje počast Kristu koji je prisutan u osobi episkopa i svećenika. Na taj način pravoslavni ispovijedaju da Krist udjeljuje svoju milost u Crkvi i preko svojih službenika.

U životu pravoslavnih Crkava uvelike je prisutan princip sinodalnosti; kod pravoslavnih postoje pojedine mjesne Crkve koje su pravno neovisne, a veže ih zajedničko ispovijedanje pravoslavne vjere.

Carigradski patrijarh ima prvenstvo časti, no praktički nema nikakvu jurisdikciju nad drugim mjesnim Crkvama – istaknuo je o. Srećko Rimac.

Primjer sinodalnosti ilustrirao je položajem patrijarha u bugarskoj mjesnoj Crkvi i načinom njegova izbora. U SPC-u patrijarha izabire arhijerejski sabor, dakle samo episkopi. Kod nekih pravoslavnih Crkava, kao što je Cipar, Bugarska, Antiohija u izbor patrijarha je uključen i laikat. Svakom mjesnom pravoslavnom Crkvom upravlja Sveti Sinod, a ne patrijarh, tj. patrijarh u Sinodu ima jednak glas kao i svaki drugi metropolit.

Zakonodavnu vlast nema Sveti Sinod, nego Crkveni sabor koji se sastoji od svih episkopa i od predstavnika klerika, monaha, monahinja i laika. Arhijerejski sabor se sastoji od svih episkopa, mitropolita i vikarnih episkopa, u Bugarskoj BPC nema nekih posebnih ovlasti, za razliku od SPC-a. Patrijarh BPC-a je ujedno i metropolit sofijski, i tu službu obnaša doživotno, kao i ostali metropoliti.

Mr. Rimac spomenuo je i zanimljiv način izbora patrijarha, prema Ustavu BPC-a, kao primjer sinodalnosti u pravoslavnoj Crkvi. Izbor patrijarha vrši Crkveni sabor koji se sastoji od mitropolita i svih ostalih episkopa, pet predstavnika svake eparhije – tri klerika i dva laika, iz Sofijske eparhije – šest klerika i četiri laika, po jedan predstavnik stavropigilnih manastira, iz svake eparhije po jedan monah i jedna monahinja, po jedan predstavnik svake duhovne seminarije.

Slično kao i u Katoličkoj Crkvi, tako i kod pravoslavnih postoje pri svakoj instanciji odgovarajuća vijeća, koja imaju zadaću savjetovanja ili kontrole. Od župe, parohije, pa do Svetoga Sinoda.

Pri Svetom Sinodu postoji vrhovni crkveni savjet koje se sastoji od jednog mitropolita, dvojice klerika i četvorice laika. Vrhovni crkveni savjet provjerava budžete i financijska izvješća Patrijaršije, mitropolija, stavropigilnih manastira, duhovnih seminarija.

U svakoj eparhiji postoji eparhijski savjet koji se sastoji od mitropolita, dvojice klerika, dvojice laika i jednog monaha. U svakoj parohiji postoji crkveni odbor, koji se sastoji od četiri do šest laika i koji vodi materijalnu brigu oko župne imovine.

U zaključku predavanja mr. Rimac citirao je dokument Međunarodne mješovite komisije za teološki dijalog između Rimske Katoličke i Pravoslavne Crkve iz 1988. ”Sakramenat reda u sakramentalnom ustrojstvu Crkve”, gdje se navodi: ”S obzirom na sve bitne točke koje se odnose na ređenje, naše Crkve imaju zajedničku nauku i praksu, iako o nekim kanonskim i disciplinskim zahtjevima… običaji mogu ‘biti različiti iz pastirskih i duhovnih razloga”’.

Dakle, riječ je o različitim pogledima u ne tako važnim stvarima, ali o istom duhu.

O ministerijalnom i općem svećeništvu treba trajno razmišljati jer to zahtijeva dinamika hermeneutike svećeništva, kao, s tim povezana, i dinamika vremena i prostora u kojima su svećenici, uključujući i vjernike, pozvani živjeti svoje poslanje svjedočenja Kristove prisutnosti među ljudima.

Papa Franjo više je puta upozorio svećenike na ”klerikalizam”, odnosno na shvaćanje svećeništva kao vlasti, a ne kao službe, ali i na iskušenje da se svećenici zatvore u svoj vlastiti svijet umjesto da se otvore cjelokupnoj stvarnosti.

Ali, kako je rekao papa Franjo: ”Ako svatko ostane zatvoren u vlastita uvjerenja, (…) teško je napraviti mjesta za ono iskustvo Duha koje je, kako kaže Apostol, povezano s uvjerenjem da smo svi mi djeca ”jedinoga Boga, Oca svega, koji je nad svima, djeluje kroz sve i prisutan je u svima” (Ef 4,6). (Božićni govor pape Franje članovima Kardinalskog zbora i Rimske kurije, 23. prosinca 2021.).

On je potom istaknuo: ”Svi nije riječ koja se može krivo shvatiti! Klerikalizam koji se kao napast – perverzna – svakodnevno uvlači među nas, navodi nas da uvijek mislimo na Boga koji govori samo nekima, dok drugi moraju samo slušati i provoditi. Sinoda nastoji biti iskustvo osjećaja da smo svi mi članovi većeg naroda: svetoga vjernog naroda Božjeg”.

A za dodati je i – da smo svi mi članovi i većega naroda od ”svetoga vjernog naroda Božjeg”, odnosno cjelokupnoga čovječanstva za koje smo pojedinačno i zajednički odgovorni.