Budim se u hladno zimsko jutro. Gledam u daljinu. Ispred mene se prostire moj rodni grad Zagreb. Razmišljam kako želim napisati priču o krsnoj slavi koju sam pohodila.
Krsna slava je srpsko nematerijalno kulturno dobro upisano u registar UNESCO-vih svjetskih kulturnih dobara. Ono osnovno što je predstavlja je proslavljanje svetitelja kao kućnog zaštitnika kroz lomljenje kolača-pogače i prelijevanje istog tog kolača i žita vinom te voštanica svijeća koja nam pokazuje put svjetlosti Hristove.
Moja priča trebala bi biti topla, uzvišena jer je priča o krsnoj slavi takva tematika da upravo to zaslužuje, a opet znam da mjesto koje sam pohodila je tužno, napušteno, siromašno i da su oni koji slavu ovdje još uvijek proslavljaju jedna velika, umiruća manjina. I to nosi neku tugu.
Istovremeno, radost jer na neki čudesan način bilo je lijepo, nekako toplo. Te pomalo udaljene parohije nose svoju povijest. Dugo su tu i slavske voštanice gorile kroz vjekove. Hoće li se zaista ugasiti? Ili će svetitelji koji se proslavljaju biti na pomoći svima nama da to toga ipak ne dođe.
Sve su to pitanja koja sebi počesto postavljam. Odlazila sam na slave u Vojvodinu, Bosnu i tamo je to nekako sasvim drugačije, no ovdje. ”Mi” ovdje se dobro razumijemo. Često smo biološki svakako posloženi. Tolerantni, trpeljivi, a te udaljene parohije nose molitvenost, blagodat, toplinu, čašicu razgovora i rakijice, radost.
Kad se okupimo oko slavske voštanice i bogate trpeze krenu priče, sjećanja od Drugog svjetskog rata, zbjegova, snjegova i sirotišta pa do ovog posljednjeg nam rata koji je nanio duboke rane. Treba ih liječiti. Što brže i bolje, što uspješnije. Duhovnošću i psihologijom, znanošću. Kako god. Da neke nove generacije sijaju u ljubavi i radosti. Jer što je krsna slava, no čista ljubav. Radost.