”Čiji” su king Tvrtko i Gundulić, i zašto je to uopće važno? Od Kijeva do Dubrovnika, identitetski sporovi se danas sve otvorenije prokazuju kao pozadinske silnice koje često determiniraju one (oku vidljivije) geopolitičke sukobe.

Logika je jednostavna: širenjem zone duhovno-kulturnog utjecaja, jača se plemenski ego, koji se može (ali ne mora) kasnije mobilizirati u svrhe koje odlaze puno dalje od kvazi-intelektualnih ratova ideja.

Drugim riječima, osjetljivi estetik smije uživati u renesansnoj razigranosti Dunda Maroja koliko zaželi, ali pod uvjetom da ne ”kopa” previše, i slučajno ne zalazi u porijeklo pisca, korijene jezika koji koristi i povijesnih okolnosti vezane uz nastanak djela.

Kulturno-identitetska prisvajanja su zapravo skrivena ”zamokrivanja” teritorije, koja justificiraju sve prošle pa i buduće intervencije; uopće ne isključujući ni one s nacionalno-državnim hardwareom (kao sada na tlu Ukrajine, na primjer).

Hiper-senzitivac proustovskog tipa ili iskreni vjernik ekumenske orijentacije se mogu buniti koliko god žele – ono što se drugima čini periferno za užitak i nadahnuće, u planovima etno-ideologa je ono esencijalno; sama ogoljena srž i glavni smisao svake umjetnosti, kao i religije.

U redu, ali zašto je to tako? Uvijek postoji nekoliko nacionalnih tipova: brutalni biznismen, mrzitelj opće prakse (u datoj situaciji i krvolok), ali i klasični fanatik…, a ovaj posljednji je najopasniji, jer je često i najuvjerljiviji/zavodljiviji u svojoj retorici.

Međutim to ne objašnjava zašto, u informacijski demokratiziranom i emancipiranom 21. stoljeću, tako prozirni narativi još uvijek dobro prolaze kod većine populacije. Upravo iz tog razloga ne možemo posve bezrezervno odbaciti tvrdnje o dubokim civilizacijskim nesporazumima koji uporno tinjaju ispod postmodernosti njihovih današnjih oblika.

Jedan od najstarijih, a nama vrlo bliskih sukoba je onaj između Helena i Latina. Korijeni vjekovnog rivalstva zacijelo sežu dalje od crkvenog raskola iz 1054. godine.

U zadnjem filmu serije o Indiana Jonesu ”Indiana Jones and the Dial of Destiny”, omatorjeli Indy koristi time-mašinu da otputuje u vrijeme opsade Syracuse (213.-212. p.n.e.), kad je ovaj grčki grad prešao na stranu Kartage i time zapečatio svoju sudbinu. Rimski vojnici su je osvojili, a u procesu je ubijen slavni sin tog mjesta, znanstvenik Arhimed. Je li se možda tada stvorilo neprijateljstvo, koje je kasnije kroz povijest samo više raslo?

Bitka simbolično obilježava trenutak kada se helenskom baštinom (i imperijem) počinje postepeno osjećati sve veća prisutnost Rima, kulminirajući Cezarovim podčinjavanjem egipatskih Ptolemeja.

U svom sjajnom eseju na temu Ilijade, Simone Weil sugerira da je prvi evropski ep do danas ostao bez premca, nenadmašan u snazi svojeg izraza, a da je kasnije napisana Odiseja samo blijeda kopija.

Meni, pak, izgleda da se radi o dva jednako genijalna djela, ali s bitnim tematskim pa i strukturalnim razlikama (mada se pripisuju istom autoru, semi-legendarnom Homeru). Ponekad mi se čak čini da su baš Ilijada i Odiseja, dva paradigmatska pravca putem kojih se (dijalektički) razvijala evropska civilizacija.

Zapad je od početka obilježila eksperimentu sklona, individualistička i avanturistička osobnost Odisejeva. Djela Aristotela, Vergilija i Dantea (svaka na svoj način) oslikavaju neku od literarnih karakteristika Odiseje. Opisi putovanja, bilo duhovnih ili svjetovnih, česta su pojava u zapadnom kanonu, još od davnih trubadura i arturijada vitezova Okruglog stola. S druge strane, Sofoklo i Platon su više na ”liniji” visoko idealističnog, a često i oporo fatalističkog svijeta Ilijade.

Kršćanstvo je na svojim počecima ujedinilo ova dva bliska, ali opet različita moralna univerzuma – svojom sveobuhvatnom metafizikom koja nije baš ostavljala mjesta za bitne kulturne diferencijacije među sljedbenicima.

Ipak, dva velikana kršćanske misli s kraja (bogoslovski) važnog, 4. stoljeća, nesvjesno su svojim snažnim utjecajem – pridonijela stvaranju dva vrlo slična, ali opet drugačija tipa duhovnosti. Ta dva titana su Evagrius Pontski (Istok) i Augustin, biskup Hipoa (Zapad).

Ostavljam drugima da prosude jesu li njihova dva ”stila” promišljanja o Bogu kasnije odvela do dogmatskih i kanonskih nesuglasica, i crkvenog raskola – ali pretpostavljam da takva spekulacija nije nemoguća.

Tijekom potonjih vjekova, princip Ilijade (odbrana časti) i princip Odiseje (želja za spoznajom) se počinju ”susretati” u genijalnim djelima svjetske literature, tako da u Hamletu, primjerice, imamo slučaj da su oba načela prisutna u istoj mjeri i u isto vrijeme. A kod Njegoša imamo slučaj dvaju jednako važnih djela, koja utjelovljuju te različite principe – ”Gorski vijenac” (Ilijada) i ”Luča mikrokozma” (Odiseja).

Sličnu ”izmiješanost” osjećamo isto i kod Don Kihota i princa Miškina, npr., Servantes i Dostojevski, a i neki drugi, imaju dar i duboku intuiciju koja pomaže u zbližavanju duha Zapada s duhom Istoka.

Njemački historičar Oswald Spengler, govori o modernoj zapadnoj civilizaciji kao o ”faustovskoj” u svojoj beskrajnoj požudi za saznanjem i moći koje to znanje donosi pojedincu. Čudi me da nije vidio nevjerojatne sličnosti između Goetheovog Fausta i Odiseja (pogotovo u epizodi sa zovom sirena).

A kakve to sve ima veze s politikama Balkana ili Karpata? Prije nego što se neprijateljstva počnu smirivati, važno je da se hrabro zagledamo u oči – i pokušamo se (koliko-toliko) razumjeti. Ali, to je jedino moguće ako shvatimo ”dubinski narativ” svake od suprotstavljenih strana.

Moramo se, bar još jednom, sjetiti tko smo i otkud potičemo. Preveliki fokus na ”mikro-trenutak” našeg trenutačnog okruženja nas može emocionalno zaslijepiti k činjenici da smo uvijek dio (htjeli mi to ili ne) puno šireg narativa – a u svakom slučaju daleko drevnijeg od onog etno-nacionalnog i denominacijskog.

U suštini, trebamo jedni druge da bismo opet bili potpuni, ali isto i da bismo se oslobodili viška povijesnog sedimenta koji zatupljuje identitetskom monotonijom.

Simon Weil u svom eseju primjećuje iskrenu empatiju Ahilejevu prema neprijatelju; on ga vidi kao svoje drugo Ja i suosjeća u tragediji njegovog poraza. To je zato što zna da je odluka bogova bila presudna u njegovoj pobjedi, a nikako neka ratna vještina.

To ga čini u isto vrijeme uzvišenijim i humanijim od današnjih baštinika Ilijade, koji teže k potpunoj anihilaciji neprijateljeva lika u svojoj narcisoidnoj egzaltaciji. U tome, ne samo da nema ni najmanje čojstva, nego je čak i antiteza filozofiji kršćanstva (koje se nadovezuje na Homera svojim ”Ljubi neprijatelja!”).

S druge strane, odisejevska lutanja i eskapade su ipak imala duboki smisao – njegov povratak domu i obitelji. Jesu li današnja lutanja zapadnog čovjeka otuđujućim bespućima postmodernosti besciljna ili vođena nekim skrivenim promišljajem… na to je teško odgovoriti.

Ali za sada je ”naracija Odisejeva” još uvijek ona koja dominira našim svijetom. Vjerojatno ne zadugo, jer nedavno se ”probudila” još jedna civilizacija s dva oprečna, ali nadopunjujuća filozofsko-kulturna pravca: Konfucijeva i od Lao Tzua. A teško je proreći i ulogu sve većeg utjecaja kršćanstva u Kini.

Da sumiramo – velika većina Ukrajinaca žarko žele postati dijelom zapadne Odiseje (avanture) dok poprilična većina Rusa još uvijek vjeruje da će im nova Ilijada (”specijalna vojna operacija”) vratiti izgubljeno ime, čast i slavu. Oba Vladimira računaju na to.