Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 14. 07. 2024.
Prijava
Phyllis Zagano (Foto: Hofstra University)

Dugotrajni sinodski proces ne smije odgoditi povratak žena u zaređenu đakonsku službu

Autor: Phyllis Zagano / 31. 01. 2023.

Profesorica Phyllis Zagano, koju je papa Franjo 2016. imenovao u Povjerenstvo za proučavanje đakonata žena, u osvrtu pod nazivom ”Ima li i za žene mjesta u šatoru?”, za siječanjski mjesečnik Donne Chiesa Mondo vatikanskog lista L’Osservatore Romano, piše o dokumentu ”Raširi prostor svoga šatora” (Iz 54,2) te obnovi đakonata i za žene. Njezin osvrt prenosimo u cijelosti u prijevodu agencije IKA.

***

Dok se Crkva priprema za sljedeću fazu Sinode o sinodalnosti, jedno od važnih pitanja je odnos žena i Crkve, uz problem klerikalizma. Radni dokument za kontinentalnu etapu Sinode navodi da ”gotovo svi sažeci pokreću pitanje punog i ravnopravnog sudjelovanja žena” (br. 64).

Mnoga nacionalna izvješća pozivaju na vraćanje žena u zaređeni đakonat, a Radni dokument govori o ”ženskom đakonatu”. Ukazuje li to na kontinuirano razlučivanje sposobnosti žena da prime sakramentalno ređenje kao đakoni, unatoč povijesnim dokazima o ženama koje su bivale zaređene za đakone? Iako su žene sve više uključene kao profesionalne voditeljice unutar crkvenih struktura, posebice unutar Rimske kurije, još uvijek postoji duboka nevoljkost da se prihvati povijesni presedan žena u zaređenoj službi. Može li Crkva nadvladati klerikalizam i nijekanje povijesti?

Propovijedajte Evanđelje!

Apostolska konstitucija Praedicate Evangelium o Rimskoj kuriji i njezinu služenju Crkvi i svijetu, pape Franje, jasno kaže da je poslanje Crkve propovijedati Evanđelje. Dokument prekida vezu između klerika i kurijalne službe, čineći važan korak u propovijedanju evanđeoske istine o jednakosti svih ljudi. Doista, propovijedanje Evanđelja zadaća je svih kršćana, no propovijedanje Evanđelja tijekom liturgije posebna je zadaća đakona.

Dok povijesni zapisi i liturgijski rukopisi pokazuju da su i istočni i zapadni biskupi zaređivali žene za đakone, rasprave traju oko točne prirode tih ređenja. Međutim, povijest kaže da su u različitim vremenima i na različitim područjima biskupi zaređivali žene za đakonice u svetištu, tijekom euharistije i u prisutnosti drugog klera, polaganjem ruku i zazivom Duha Svetoga. Nove đakonice pričešćivale su se iz kaleža, a biskup im je na ramena stavljao štolu. Što je najvažnije: biskup je te žene nazivao đakonicama poput svete Febe prije njih (usp. Rim 16,1-2).

Trenutna rasprava usredotočena je na dva pitanja: 1) može li žena predstavljati Krista, uskrslog Gospodina? i 2) odnosi li se zabrana svećeništva za žene i na đakonat? Unatoč nekim zamagljivanjima od strane znanstvenika, odgovori su jasni: da, žene mogu predstavljati Krista; ne, svećeništvo nije đakonat.

Može li žena predstavljati Krista?

Takozvani ”ikonički argument” da žena ne može predstavljati Krista pojavio se u Deklaraciji Inter insigniores o pitanju primanja žena u ministerijalno svećenstvo Svete kongregacije za nauk vjere (15. listopada 1976.). Dokument citira tvrdnju svetog Tome Akvinskog prema kojoj ”sakramentalni znakovi predstavljaju ono što oni znače pod prirodnom sličnošću”, zatim tvrdeći da je neophodna ”prirodna sličnost”, budući da je ”u stvari, sam Krist bio i ostao muškarac.” Dokument stoga slučajnost spola stavlja iznad suštine utjelovljenja: Bog je postao čovjekom. Ljudski muški Isus nije Uskrsli Gospodin, Krist kojeg svi kršćani mogu predstavljati.

Druga važna točka u Inter insigniores je da je Isus izabrao samo muške apostole, čime je ponovno potvrdio prvu tvrdnju dokumenta da: ”Katolička Crkva nikada nije smatrala da žene mogu valjano primiti prezbitersko ili biskupsko ređenje”. No, kada iznosi svoj ”ikonični argument”, Inter insigniores ne spominje đakonat. Osamnaest godina nakon ove deklaracije, apostolsko pismo Ivana Pavla II. Ordinatio sacerdotalis navodi da svećeničko ređenje treba biti rezervirano samo za muškarce (1994.), ali odbacuje ”ikonički argument”. Ordinatio sacerdotalis ne spominje đakonat.

Odnosi li se zabrana svećeništva za žene i na đakonat?

Dok se ni Ordinatio sacerdotalis ni Inter insigniores ne bave pitanjem žena đakona, neki komentatori predlažu ono što nazivaju ”jedinstvenost redova” za povezivanje đakonata i svećeništva. Njihov argument pretpostavlja da đakonat podrazumijeva podobnost za svećeničko ređenje, a budući da žene ne mogu biti zaređene za svećenika, ne mogu biti zaređene ni za đakonice.

Ovo pogrešno razmišljanje o ”jedinstvenosti redova” ukorijenjeno je u srednjovjekovnom cursus honorum, različitim kleričkim odlomcima iz tonzure, prelazeći od nižih redova ostijarijata, lektora, egzorcista, akolita, do glavnih redova subđakonata, đakonata i prezbiterata. Taj je put zahtijevao da svatko tko bude zaređen za đakona također bude podoban za svećeničko ređenje, čime je đakonat prestajao biti trajno zvanje. Iako je đakonsko ređenje postalo tek korak prema svećeničkom ređenju, Tridentski je koncil (1545.-1563.) raspravljao o manjim redovima i đakonatu.

Tijekom dvadeset trećeg zasjedanja, koje se bližilo kraju, Koncil je odobrio kanon koji dopušta oženjenim klericima vršenje četiri niža reda. Koncil je očito također potvrdio sakramentalnost đakonskog ređenja, unatoč aktivnoj akademskoj raspravi o tom pitanju. U to vrijeme nije bila poznata rasprava o povijesnim ređenjima žena na Zapadu poznatim do kraja 12. stoljeća.

Ponovna uspostava i obnova đakonata

Otkako ga je Drugi vatikanski koncil ponovno uspostavio đakonat kao stalnu službu koja uključuje i oženjene muškarce, đakonat je procvjetao. Lumen gentium u br. 29 navodi da se na đakone polažu ruke „ne za svećeništvo, nego za službu“, a do danas je oko 47 tisuća muškaraca prihvatilo poziv za zaređenu đakonsku službu.

Dva biskupa, jedan talijanski i drugi peruanski, predložili su na Koncilu đakonat i za žene, Koncil pak nije donio nikakvu odluku. Nekoliko godina kasnije, Pavao VI. je prema navodima zatražio od Međunarodne teološke komisije, ili od nekih njezinih članova, da preispitaju to pitanje. I Cipriano Vagaggini, član Međunarodne teološke komisije, i Philippe Delhaye, njezin tajnik, kojima se kasnije pridružio Roger Gryson, pisali su pozitivno o zaređenom đakonatu žena 1970-ih. Deset godina kasnije, Aimé-Georges Martimort objavio je negativan odgovor. Iako je pododbor Međunarodne teološke komisije istraživao to pitanje između 1992. i 1997., njegovo navodno pozitivno izvješće nije objavljeno.

Zatim je 1998. Ratio fundamentalis institutionis diaconorum permanentium Kongregacije za katolički odgoj potvrdio da se ”sa svetim ređenjem [đakon] uspostavlja u Crkvi kao živa ikona Krista Sluge”, možda želeći eliminirati obnovu ređenja žena đakona. Godine 2002. drugo izvješće pododbora Međunarodne teološke komisije identificiralo je đakona kao osobu koja jest i djeluje in persona Christi servi, oživljavajući napušteni ”ikonični argument”.

Taj je pododbor naveo da đakoni i đakonice kroz povijest nisu imali iste zadaće i dužnosti, izostavljajući sakramentalne dužnosti đakonica. Nadalje je napisao da su obredi ređenja bili različiti, zanemarujući one obrede koji su, osim zamjenica (ženskih ili muških), bili identični. Važno je da je dokument iz 2002. potvrdio da su đakonat i svećeništvo različiti redovi, zaključivši tako da pitanje đakonica zahtijeva odluku učiteljstva.

Papa Franjo je na zahtjev Međunarodne unije viših redovničkih poglavarica (UISG) imenovao povjerenstvo za ispitivanje pitanja žena u đakonatu, koje se sastajalo između 2016. i 2019. Drugo povjerenstvo osnovao je 2020., koja se navodno sastalo između 2021. i 2022. Niti jedno izvješće dvaju povjerenstava nije objavljeno.

Što može učiniti Sinoda?

Nakana Sinode je pripremiti Crkvu koja sluša, Crkvu koja svakako sluša pitanja vezana uz inkluziju, uključivost, ali koja sluša i Božju riječ, kako je objasnilo učiteljstvo. Neka su pitanja doista bolna i Božjim će narodu možda biti teško ”hoditi zajedno” kada je odgovor na njihova pitanja ”ne”.

No, na pitanje povratka žena u zaređeni đakonat, trajno zvanje koje ne podrazumijeva podobnost za svećeništvo, lako je odgovoriti potvrdno. Povijesni, antropološki i teološki rad je završen. Žene su bile zaređivane za đakone. Žene su stvorene na sliku i priliku Božju. Đakonat nije svećeništvo.

Diljem svijeta ljudi su pozvali Crkvu da sazrije u odnosu na klerikalizam i da prepozna menadžerske i ministerijalne sposobnosti žena. Postoji napredak u kooptiranju žena u menadžment. Dugotrajni sinodski proces ne smije odgoditi povratak žena u zaređenu đakonsku službu. (IKA / D. P.)

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva