Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 05. 07. 2022.
Prijava
Prvi vaseljenski sabor: jedinstvo Crkve kroz objavu Istine

Dobre namjere, vješta diplomacija… i vatra pročišćenja

Autor: Aleksandar Miljković / 10. 06. 2022.

Pravodobno je pisati (kao što to slučajno sada radim) o Prvom ekumenskom koncilu datumski baš između zapadnog i istočnog praznika Duhova. A koliko je to zapravo i važno, zna vrlo dobro papa Franjo – koji je odlučio 2025. proglasiti jubilejnom godinom za Katoličku Crkvu… točno 1.700 ljeta od odlučnih zbivanja u malom (sada turskom) gradiću Niceji.

Ali upitajmo se prvo, zašto je sad sve to bitno?

Nakon svega, to se zbilo u nekom davnom antičkom (pomalo nama arhaičnom) svijetu i malo utjecaja može imati na našu bremenitu postmodernu zbilju. Međutim činjenica je da jedinstvo kršćana nikad ne može/smije postati irelevantnom temom. Događaji iz 325. godine, pod nadzorom prvog kršćanskog, rimskog cara Konstantina – velika su, čak ključna prekretnica za Crkvu Kristovu.

Teološki, kršćanski ‘simbol vjere’ (credo) – koji je tada bio sastavljen, kulminacija je dugih godina doktrinarnih promišljanja i dogmatskih previranja u ranoj Crkvi. Brojne hereze iz prošlosti su time zauvijek utihnute, kao i ona Arijeva (Arius)… zbog koje je sabor bio i sazvan.

U današnjem društvu koje proslavlja liberalizam, individualizam, a ponajviše relativizam; riječi kao što su hereza, dogma i kredo zvuče kao nešto što se javno pročita prije potpaljivanja vatre na lomači…, ali realnost je ipak drugačija.

Namjera Prvog vaseljenskog sabora je bila da se afirmira jedinstvo Crkve kroz objavu Istine. Zadaća teologije (i teologa) je bila da nam ponude ‘najzgusnutiju moguću verziju’ naše Vjere; i tako je dokument, po nadahnuću Duha Svetoga, bio čudesno stvoren – jednom, ali za sva vremena.

Politički, koncil je dobro došao ambicioznom monarhu/ratniku Konstantinu, koji se (preselivši se u Carigrad iz Rima prvo) odlučio upisati u svjetsku povijest masnim fontom. Ali njegova odluka ne bi značila puno da nije bilo njegove pobožne majke Helene, koja se u suzama molila da baš njezin sin bude pomazani Izabranik i neočekivani zaštitnik brutalno progonjenih kršćana pod Dioklecijanom.

I napokon je došlo vrijeme da se u Niceji do kraja artikulira njegova dominacija nad Carstvom, po vrlo jasnoj formuli: jedan Bog na Nebu i jedan Car na zemlji – a jedna Crkva… pa negdje između.

Ekumenski, Nicejski sabor je zasigurno ground zero bilo kakvog tipa ekumenizma (izvan Kristove molitve za apostole i Pavlovih poslanica) i kao takav je nezamjenjiv prototip svih budućih susreta i razgovora među kršćanima.

Sveti kardinal Henry Newman je jednom prilikom primijetio ‘da se kroz definiciju i statut uvijek nešto dragocjeno izgubi’ – i to je točno. Zlobnik bi čak rekao da se nakon sedam ekumenskih koncila, više novih raskola stvorilo nego starih izliječilo…, ali to je samo naizgled tako.

Nicejski susret od 318 uzvanika je ipak donio neslućene blagoslove kršćanima. Atanazije Veliki je tad pobijedio lažno učenje i tako otvorio put drugim teolozima i Ocima Crkve. Misionarsko poslanje se napokon izvuklo iz tajnosti katakombi i počelo se objavljivati svijetu nesmetano i javno.

A tu je negdje i početak velike monaške tradicije, koja traje sve do danas – jednom riječju, to je bio trenutak nastanka identiteta kršćanske civilizacije, sa svim svojim dobrim, ali i sporo razvijajućim stranama.

Mi, potomci njihovi – atomizirani dugom poviješću i razdvojeni milenijskim prijeporima; moramo i dalje biti dostojni svog poziva. Sabori su možda zapečatili (ili čak prouzročili) nove raskole, ali su isto tako bitno i nepovratno pojasnili ono u što vjerujemo… kroz stotine divnih teoloških remek-djela koja i danas inspiriraju.

Upoznavanje jednih s drugima je bilo vrlo bolno, ali također i prijeko potrebno za rast – baš onako kako nas moderni psiholozi uvjeravaju. Za ovaj prevažni jubilej bi bilo dobro da svi shvatimo da ekumenizam i međucrkveni dijalog počinju s dobrim namjerama i diplomacijom, ali da nikako ne završavaju na tome.

Koncili prvog milenija nas uče da se do jedinstva dolazi jedino i isključivo kroz afirmaciju Istine…, a za nju se valja izboriti, nekad uz veliku cijenu. A puni monopol nad Istinom nema niti jedna od podijeljenih strana – a to je mnogima najgorča od svih gorkih pilula.

Neka nas 318 svetih Otaca prvog vaseljenskog sabora prosvijetle svojom mudrošću i skromnošću… i neka nas nauče svojim primjerom da je Vjera Kristova uvijek radikalno nova i neočekivana, a opet starija od svega Stvorenog.

Samo tako otvoreni i čisti možemo pristupiti dijalogu kao sakramentu pomirenja. Teološka kreativnost nije put u jeres, niti inovacija nad onim što nam je nepromjenljivo dano u Tradiciji.

Ekumenski koncili svjedoče (između ostalog) da nas Duh odvodi do novih načina viđenja onoga što je samo jednom i zauvijek Objavljeno… jer put do zajedništva dolazi iz daleke budućnosti onoga što se već zbilo. Kroz vatru pročišćenja nad paučinom legalističke samo-hipnoze.

Uvodnik

  • Duh Sveti nas potiče na promjenu i da potičemo promjene
    ”Pođimo u školu Duha Svetoga” – riječi su koje je papa Franjo izgovorio na misi održanoj na svetkovini Duhova u bazilici sv. Petra u Rimu. Riječi su to koje svi kršćani i ljudi dobre volje mogu čuti kao poziv kakav obnavlja želju da se odazovemo, da trajno iznova krećemo u školu. Stvarnost suvremenoga svijeta obilježena […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva