Post je, prije svega, kontemplacija naše tjelesnosti. Apstinencija koju nosi post, otvara ”reflektivnu prazninu” u nama: stvaralačku nepotpunost, koja je ujedno i neophodan prostor za djelovanje Duha.

Post je također put samopredaje naše volje, i skrušeno priznanje vlastite bespomoćnosti u svijetu. Ništa što trenutno jesmo ili što bismo ikada mogli postati, ne bi trebalo biti primljeno od nas bez duboke i ponizne zahvalnosti.

Odricanje od materijalnih stvari je svrhoviti podsjetnik te realnosti. Drugim riječima, korisno je apstinirati skoro od apsolutno svega… ponekad. Rekao sam skoro, jer ne bismo nikad smjeli pauzirati u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Apstiniranje u toj ljubavi je kontra-produktivno, jer je upravo i sam cilj posta uvećanje kapaciteta da volimo – i sebe i druge.

Postajući (kroz post) svjesni svoje potrebitosti i slabosti, novi duhovni prostor se počinje otkrivati uz pomoć našeg vlastitog tijela. Žrtveno ”predavanje” tjelesnih želja, nije vježba u snazi naših volja; upravo suprotno od toga.

Ono je način tihog otvaranja ”božanskih izvora” povjerenja i suosjećanja u našim životima. Ono je ujedno i poziv Duhu Kristovom da nastani novonađene teritorije naših duša.

Brutalnost rata je Jug kompasnog Sjevera posta – njegova potpuna i suštinska antiteza. Naravno, (i na žalost) u ratu se manje i rjeđe konzumira hrana… ali zbog gole neophodnosti – nikako radi vrline!

Apsurd agresije na Ukrajinu je (između ostalog) u izboru datuma njenog početka – baš neposredno pred Veliki Post, po pravoslavnom (u Ukrajini većinskom) kalendaru.

Četrdesetnica, kako se dugi post prije Uskrsa još i naziva, jasno nas podsjeća i na dane iskušenja koje je Krist proveo u pustinji; na samom početku njegove misije, a odmah po krštenju u Jordanu. Isus tad osuđuje i odbacuje kao lažne – tri ponude/sugestije zloga: one materijalnog Bogatstva, bespregledne Moći i neupitne Vlasti.

A nije li baš Rat, nemilosrdno i fanatično usmjerenje prema tim anti-ljudskim ciljevima? On gazi i preko samog koncepta Posta – jer Pokajanje od vlastitog grijeha (koji je ultimativni smisao Posta) neutralizira želju za osudom i za kažnjavanjem (sve do potpunog uništenja) Drugog, ma tko da bio.

Post je ujedno i način posvećivanja hrane koje se odričemo, kroz pojačanu svijest o njenoj važnosti za naše preživljavanje. Rat je sredstvo proklinjanja (kroz ekološku katastrofu koju nosi) blagoslova zemlje i demoniziranje radosti koju nosi svakodnevnica. Rat je oholi prezir prema blagodati Posta.

Ekumenski gledano, rat (bilo koji, a ovaj posebno) je majka Raskola. Nije trebalo dugo čekati na reakcije (ili njihov nedostatak), da postane jasno koliki metež rat unosi u odnose među Crkvama.

Pan-pravoslavni odnosi su na najnižoj točki svog postojanja, a svaka (ma koliko oprezna) reakcija pape Franje (ili Justina Welbija, anglikanskog nadbiskupa) izaziva potencijalno nepovjerenje ili čak sablazan među svima koji ne žele miješanje ”sa strane”.

Ali tko može biti po strani u situaciji kada se govori o primjeni nuklearnog oružja ili stvaranju najveće izbjegličke krize ovog stoljeća? Baš nitko.

Post je sakramentalni podsjetnik djetinjeg samozaborava u svijetu opsjednutom sve sofisticiranijim načinima konzumiranja i stjecanja.

I zato nam post može pomoći da otkrijemo misterij naših srca, a pruža nam (barem kratkotrajnu) zaštitu od opskurnosti izolacije koju donosi egocentričnost. I zato nas bezbrižna kreativnost posta oslobađa od terora koju politička neizvjesnost vrši nad svima nama.

Nudi nam mir koji je potreban da uporno nastavimo s asketskom borbom (unutar danih mogućnosti), ali i radost da uživamo u njoj.

U pravoslavnoj duhovnosti (koju baštine i ruska i ukrajinska nacija) Veliki Post ima centralno mjesto u kalendaru – upravo zato jer vodi k svjetlosti Uskrsnuća.

Početak rata u Ukrajini je htio oskrvnuti i omalovažiti ritam vjerske godine, i svetost sveslavenske radosti u običaju. To je pokušaj koji je unaprijed osuđen na propast, ali koji nas već sada sve stavlja na ispit.

Možemo li u svijet bez bogatstva, moći i vlasti – naoružani samo smirenošću, vjerom i pokajanjem?