Bernadette Roberts (1931-2017) karmelićanka, mistik, autorica nekoliko knjiga u kojima opisuje tamnu noć duše i tamnu noć jastva te stanje jedinstva s Bogom

 ***

 Trenutak je bio nenajavljen, neprepoznat i nepoznat; bio je to trenutak kada je ”Ja” ušlo u veliku tišinu i nikada se nije vratilo. Iza praga poznatog, vrata prema sebi su se zatvorila, ali vrata prema Nepoznatom otvorila u usmjerenom, fiksiranom gledanju kakvo nije moglo skrenuti pogled. Nemoguće je vidjeti sebe, sjetiti se sebe ili biti samosvijest, stoga je um bio ograničen na sadašnji trenutak. Što se više pokušavao osvrnuti na sebe, tišina je postajala sve snažnijom.

Postojanim pogledom prema van u Nepoznato, tišina je nestajala, a praznina sebe postajala radošću. Ali potraga za mirnom točkom – Bogom u sebi – otkrila je ne jednu prazninu, već dvije, jer kada nema sebe, nema ni Drugog; bez osobnog sebe nema osobnog Boga – bez subjekta nema…

Mirna točka je nestala, a s njezinim nestankom izgubila je smisao života koji bi sebe posjedovao – sebe koje se više nije moglo osjetiti kao da postoji. Ono što je ostalo nije bilo poznato. Nije bilo života, volje, energije, osjećaja, iskustava, unutarnjeg, duhovnog ili psihičkog života. Pa ipak, život je negdje postojao jer je sve bilo kao i obično.

Iako se nije mogao lokalizirati ili pronaći ni u jednom objektu vida ili uma, negdje vani, život je mirno i sigurno tekao. Na litici iznad mora, otkrio se: život nije ni u čemu; naprotiv, sve stvari su u životu.

Mnoštvo je uronjeno u Jedno, čak i ono što ostaje kada nema sebe, i to je apsorbirano u Jednom. Više nema udaljenosti između sebe i drugog, sve je sada poznato u neposrednosti ovog identiteta. Pojedinosti se rastvaraju u Jednom; pojedinačni objekti ustupaju mjesto otkrivanju onoga što je isto kroz svu raznolikost i mnoštvo. Vidjeti ovu novu dimenziju života dar je nevjerojatnih naočala kroz koje se Bog može vidjeti posvuda. Uistinu, Bog je sve što postoji – sve, naravno, osim sebe.

U jednom trenutku, Jednost je narasla do neodoljive intenzivnosti, kao da se okuplja iz svih dijelova, uvlačeći se prema unutra i brišući sve što je postojalo, uključujući oko koje ga je vidjelo i ono što je ostalo. Na pragu izumiranja, oko je zatreperilo i postalo tamnije; trenutačno se ono što je ostalo okrenulo. Da bi podnijelo viziju, da bi ušlo, svjetlost oka ne smije se ugasiti. Nekako mora postati jače, ali kakva je to snaga i kako se može steći? Još je nešto trebalo učiniti, ali što?

Ne-ja je bespomoćno; nema snagu; nije svjetlost oka niti samo oko.

Prošlo je devet mjeseci prije nego što je oko usmjereno na Jednost postalo oko usmjereno na ništavilo. Bez upozorenja ili razloga, sve pojedinosti su se raspršile u prazninu. U jednom trenutku, um je naišao na puku prazninu života, podmuklu ništavilo smrti i propadanja koje guši život iz svakog predmeta ili prizora. Samo ja može izbjeći takvu viziju jer samo ja poznaje strah, a samo strah može stvoriti oružje obrane. Bez ja, jedini bijeg nije bijeg; Praznina se mora suočiti što god se dogodilo.

Na obronku brda, suočen je s oličenjem svega strašnog i ludog – ali tko ili što je gledalo taj teror? I tko ili što bi ga moglo podnijeti? U odsutnosti sebe, sve što je preostalo bila je nepomična tišina, neprobojna, bešćutna tišina. Hoće li se pomaknuti – otvoriti? Ili će izdržati? To se nije moglo znati, naslutiti, pa čak ni nadati. Što će biti, bit će.

***

Bernadette Roberts, ”The Journey to No-self”, u: Robert Ullman & Judyth Reichenberg-Ullman (ur.), Mystics, Masters, Saints and Sages, Red Wheel Weiser, Newburyport, 2001, str. 201.