Svake godine početkom prosinca vraćam se u godinu kad sam imala operaciju koja se zbila svega dva dana prije mog 43. rođendana.

Tada sam već bila u godinama kad su bile male šanse da ću još jednom postati majka, ali tih dana morala sam spoznati da toj ideji dolazi kraj. Morala sam se suočiti i sa strahom od anestezije koji je kod mene prelazio sve granice zdravog razuma pa i samim ishodom operacije i biopsije.

Odjednom našla sam se pred mnogo nepoznanica koje su ostavile duboke duhovno, duševne posljedice na mene. Mnogi duhovnici, monahinje, prijatelji pa znani i manje znani ljudi su mi se javljali porukama i ohrabrivali me. Vjerujem da su se mnogi i molili za mene.

Na trenutke sam se osjećala kao da imam pored sebe čitavu vojsku pomoćnika, a na trenutke sam se suočavala sama sa sobom i Bogom ispred sebe. Tu dolaze i sumnje. Možda prvi put u životu sam posumnjala.

Anesteziju sam osjećala kao ništavilo, crnilo, ponor. Neki nepovratni bezdan. U tim trenucima u mojoj duši nestajali su svi oni horovi pomoćnika i ljubavi koju su mi ljudi pokazivali. Ostajala sam sama, razgolićena pred sobom i životom. Doslovno i figurativno.

Zakoračila sam u neku drugu dimenziju života. Žalila što nisam bila opuštenija. Sve moje pokajničke ideje koje su do tada postojale su nestale.

Meni se činilo da, eto taj život je nekako brzo prošao i što ako se sutra ne probudim? Eto, probudih se i pišem ovo moje ”slovo”, kako bih shvatila samu sebe i svojim glasnim razmišljanjima pomogla svakom onom tko se nađe na istom ili sličnom mjestu.

Žena sam i majka, hrišćanka i često mi se čini da se premalo govori o unutarnjim dramama koje proživljavaju žene koje odlaze na slične operacije poput moje. Oporavak je dugačak, i onaj fizički i ovaj drugi duhovno, duševni. Manje sam pravoslavno revnosna, ali zato više volim i više se smijem jer mi se čini da Gospod upravo to voli. Osmijeh.