Aproprijacija ma kojega teksta, pa tako i biblijskoga, ne ide bez prethodnoga distanciranja.
Prvo distanciranje događa se između teksta i njegova autora: jednom napisan, tekst dobiva određenu samostalnost u odnosu na svog autora i otpočinje vlastit život značenja. Drugo je distanciranje između teksta i njegovih kasnijih čitatelja – njihovo je uvažavati svijet teksta u njegovoj promjenjivosti.
Polazeći od svoje situacije, čovjek je pozvan otkriti nova značenja u skladu s temeljnim značenjem koje tekst otvara. Problem smisla na jezičnoj razini postaje smislom koji nekome treba biti upućen.
Autorova intencija ostaje dio hermeneutičkoga lûka, ali ima drugu sudbinu od tekstualnoga smisla: ovakva dinamika teksta hrani se sviješću o nedovršenosti iskazanoga i o nemogućnosti potpune iskazivosti, što traži od čitatelja i čitateljske zajednice da bude refigurirano i dovršavano.
Iako su metode literarne i povijesne analize nužne za interpretaciju tekstova, pa tako i biblijskih, njihovo značenje može biti potpuno shvaćeno samo kad je aktualizirano u životu čitatelja koji ga prihvaća, odnosno u zajednici onih kojima su ti tekstovi i upućeni. Tekst, dakle, zahtijeva svoje neprestano, opetovano ispunjenje u čitalačkoj zajednici.
Postoji jedinstvo teksta i zajednice, odnosno recipročni odnos između čitanja i samoprepoznavanja identiteta zajednice. Biblijski tekstovi su tekstovi koji utemeljuju zajednicu čitatelja, a njihova interpretacija tekstova – povijesni identitet zajednice.
Ili, drugim riječima, u pojam ”identitet zajednice” ulazi njezina sposobnost da sebe smjesti kao određenu, konkretnu zajednicu prepoznatu u povijesnom kontinuumu.
Interpretativan rad današnjega čitatelja upisuje u neprestan rad susljednih reinterpretacija u tradiciji te na to kako one tvore interpretativnu zajednicu, tj. zajednicu kojoj su ti tekstovi i upućeni s pozivom: otkrivati nova značenja i poticaje na djelovanje u skladu s temeljnim značenjem koje pokazuje tekst.
Biblija i njezini komentari u kršćanskoj tradiciji imaju svoje povlašteno mjesto unutar konkretnih, povijesnih zajednica, odnosno čitalačkim i interpretativnim zajednicama.
Uzajaman odnos teksta i zajednice događa se unutar hermeneutičkog kruga, unutar dvostrukog kretanja između teksta i zajednice: ne posvećuje se samo zajednica čitanju Biblije, nego i Biblija utemeljuje i održava zajednicu.
Zajednica je stvorena i prepoznaje se kao zajednica vjere upravo posredstvom čitanja i nastojanja oko interpretacije i primjene biblijskoga teksta na vlastiti život te stoga taj tekst i drži ”svetim”. Jednako tako i tekst, zapravo, opstoji zahvaljujući zajednici koja ga čita i kojoj on daje oblik.
Takav hermeneutički krug funkcionira tako da zajednica interpretirajući biblijski tekst interpretira zapravo samu sebe. U tradicionalnom kršćanstvu u takvom su uzajamnom odnosu Pismo i tradicija (predaja).
Recipročnost teksta i zajednice događa se unutar determinirane strukture, determinirane ne samo smislom teksta nego i statusom zajednice.
Naime, iako se život teksta ”rađa” komunikacijom među osobama, dakle, u zajednici, sama se zajednica stvara na temelju svijesti da nije ona autor teksta, odnosno da nije autonomna, nego da sebe prima i prepoznaje posredstvom teksta.
Posrednica i tumač teksta, zajednica svoj odnos s tekstom živi kao heteronoman. Između zajednice i teksta, međutim, postoji asimetrija: tekst zajednici dolazi ”izvana” istodobno utemeljujući njezin smisao.
Drugim riječima: tekst izražava ljudsko iskustvo zajednice, ali i više od toga – izražava, bolje rečeno posreduje smisao toga iskustva produbljujući tako subjektivitet zajednice. I upravo zbog toga zajednica nastoji sačuvati tekst i prenositi ga iz naraštaja u naraštaj.
Ulog hermeneutičkoga kruga u čitanju Biblije, po kojemu hipotetsko čitanje može postati ”stvarnim” čitanjem, preobražava se u vjeru. Vjerovati znači ponajprije vjerovati riječima drugog: teksta, svjedočanstva, osobe.
No poput osoba koje svjedoče, i biblijski je tekst višeglasan te biva čitan na više razina: interpretacija može biti alegorijska, povijesno-kritička (dijakronijska i sinkronijska), strukturalistička, psihoanalitička, ideološko-kritička (teologija oslobođenja, feminističke egzegeza), književno-kritička (semantička, lingvistička, retorička, narativna) – da nabrojimo tek najpoznatije.
Potom biblijski se tekst može čitati na više razina i s obzirom na namjenu – egzegetsku, katehetsku, liturgijsku, molitvenu, ali i s obzirom na vlastitost diskursa koji je i sam višeglasan te nužno poziva i na višeglasnu recepciju i na opetovanu recepciju koja svaki put otkriva novi sloj, naglasak teksta ili novu mogućnost samorazumijevanja pred njim.
Broj mogućih interpretacija, međutim, ograničen je regulativnom interpretacijom zajednice: uvažavanjem povijesti interpretacija te polifonijom interpretacija unutar konkretne zajednice koja čita biblijske tekstove i tumači ih samoj sebi.
Ni jedna interpretacija ne može pretendirati na totalnu i isključivu valjanost – interpretaciju biblijskoga teksta čini ukupnost svih mogućih njegovih interpretacija kakva je analogna polifonom skladu među glasovima u dijalogu.
No uskladiti glasove u recepcijsku polifoniju i nije tako jednostavno. Unatoč autoritetu što ga crkveno učenje uspostavlja nastojeći biblijske egzegeze neprestano ovjeravati u teološkom tumačenju biblijskoga teksta, vjernička zajednica biva izložena različitim utjecajima ”izvana”.
Zajednica je diskurzivan dijaloški prostor u kojem se sukobljuju socijalne, institucijske, generacijske, interesne i diskurzivne težnje. Ona tvori konfliktno i pokretljivo polje.
U komunikacijskom događaju zajednica integrira mnoštvo diskurzivnih svjetova. Kontekst u kojem se one prepleću, s jedne strane, ugrožava komunikaciju, a, s druge strane, ujedno ju i omogućuje jer ju snabdijeva pravilima i očekivanjima.
Vjerske zajednice su zapravo diskurzivne zajednice uvjetovane etničkim, nacionalnim, klasnim, rasnim, spolnim i rodnim, dobnim i strukovnim izborima koji se nameću u danoj komunikacijskoj situaciji.
Nepredvidljivost učinaka sraza različitih značenjskih prostora u diskurzivnoj zajednici uzrokuje dvostrukost njezina značenja koji u sebi paradoksalno objedinjuje istodobno isključivanje i uključivanje članova.
Činjenica da je isti tekst stvorio niz različitih konfesionalnih zajednica potvrđuje dvosmjerno kretanje između zajednice i teksta u kojem različite zajednice različito interpretiraju isti tekst i njegove prethodne interpretacije.
No mnoštvo interpretacija ne završava radikalnim raspršivanjem jer su sve interpretativne zajednice i dalje referiraju na isti temelj u tekstu – on ne samo da im prethodi nego ih, unatoč njihove različitosti i proturječnosti, i objedinjuje jer im je izvor, jer je on, tekst, na neki način prvi odabrao svaku od zajednica.
Samo je u Bibliji temelj ne samo svake eklezijalne, nego i mjesne crkvene zajednice te, dakako, i mogućega ekumenizma među kršćanskim zajednicama, tj. različitim konfesionalnim Crkvama.