Dana 13. ožujka 2024. slavi se jedanaesta godišnjica izbora pape Franje, jedanaest godina “pontifikata na putu milosrđa i mira”. Tom prigodom glavni urednik svih medija Svete Stolice Andrea Tornielli napisao je urednički komentar za Vatican News koji prenosimo u cijelosti.

U zaglušujućoj tišini diplomacije, u panorami koju karakterizira sve očitiji nedostatak političke inicijative i vodstva sposobnog činiti sve za mir, u vrijeme dok je svijet započeo ludu utrku u naoružanju osiguravanjem iznosa za sofisticirane instrumente smrti koji bi bili dovoljni da osiguraju dvostruku osnovnu zdravstvenu skrb za sve stanovnike zemlje i za značajno smanjenje emisije stakleničkih plinova, usamljeni glas pape Franje nastavlja moliti da se utiša oružje te poziva na hrabrost da se ide putovima mira.

On i dalje traži prekid vatre u Svetoj Zemlji, gdje je nakon nemilosrdnog masakra koji su 7. listopada izvršili Hamasovi teroristi uslijedilo tragično krvoproliće u Gazi koje i danas traje. I dalje traži da utihne oružje u tragičnom sukobu koji je izbio u srcu većinski kršćanske Europe, u Ukrajini uništenoj i izmučenoj bombardiranjem ruske agresorske vojske. On nastavlja pozivati na mir i u drugim dijelovima svijeta gdje se neizrecivim nasiljem vode zaboravljeni sukobi koji čine sve veće dijelove globalnog sukoba.

Rimski biskup ulazi u dvanaestu godinu svog pontifikata u mračnom času, sa sudbinom čovječanstva na milosti i nemilosti protagonizma vladarâ nesposobnih procijeniti posljedice svojih odluka, koji kao da se prepuštaju neizbježnosti rata. A s lucidnošću i realizmom kaže da je “jači onaj tko vidi situaciju, tko misli na narod”, odnosno “onaj tko ima hrabrosti pregovarati”, jer “pregovaranje je hrabra riječ”, čega se ne treba sramiti. Papa Franjo, izazivajući nerazumijevanja bliskih i daljih, nastavlja u središte stavljati svetost života, biti blizak nevinim žrtvama i osuđivati prljave ekonomske interese koji pomiču konce ratova i zaogrću aktere licemjerjem.

Brzi pogled na ovih posljednjih jedanaest godina povijesti pomaže nam shvatiti proročansku vrijednost Petrova glasa. Alarm, uključen prvi put prije jednog desetljeća, o trećem svjetskom ratu u dijelovima.

Socijalna enciklika Laudato si’ (2015.) pokazala je da su klimatske promjene, migracije, ratovi i ekonomija koja ubija fenomeni koji su međusobno povezani i na koje se može osvrnuti samo kroz globalni pogled.

Velika enciklika o ljudskom bratstvu (Fratelli tutti, 2020.) ukazala je na put izgradnje novog svijeta utemeljenog na bratstvu i sestrinstvu, još jednom uklanjajući svaki alibi za zlouporabu Božjeg imena za opravdavanje terorizma, mržnje i nasilja. I zatim stalno pozivanje u Papinom naučavanju na milosrđe, koje tka čitavo tkivo misionarskog pontifikata.

U sekulariziranim i “likvidnim” društvima bez sigurnosti ništa se ne može uzeti zdravo za gotovo, a evangelizacija – uči Franjo – ponovno počinje od bitnog, kako čitamo u Evangelii gaudium (2013.): “Otkrili smo da i u katehezi temeljnu ulogu ima prvi navještaj ili kerygma, koja mora zauzimati središnje mjesto u evangelizacijskom djelovanju i u svakom nastojanju oko crkvene obnove. […] Središnje mjesto kerygme zahtijeva da se stavi naglasak na neke karakteristike navještaja koje su danas nužne na svakome mjestu: on mora izražavati Božju spasenjsku ljubav koja prethodi moralnoj i religioznoj obvezi s naše strane; ne smije nametati istinu, nego apelirati na slobodu; mora biti označen radošću, poticajnošću, vitalnošću i skladnom cjelovitošću, koji propovijed ne ograničuje na neka učenja koja su više filozofska nego evanđeoska. To zahtijeva od evangelizatora neka stajališta koja pomažu bolje prihvatiti navještaj: blizinu, otvorenost za dijalog, strpljivost, srdačno prihvaćanje koje ne osuđuje.”

Svjedočanstvo milosrđa stoga predstavlja temeljni element ove “Božje spasenjske ljubavi” koja “prethodi moralnoj i religioznoj obvezi”. Drugim riječima, oni koji još nisu došli u dodir s kršćanstvom, kako je to već lucidno primijetio Benedikt XVI. u svibnju 2010., teško da će biti dirnuti i fascinirani afirmacijom moralnih normi i obveza, inzistiranjem na zabranama, detaljnim popisima grijeha, osudama ili nostalgičnim pozivanjem na vrijednosti prošlosti.

U podrijetlu prihvata, blizine, nježnosti, praćenja, u podrijetlu kršćanske zajednice sposobne zagrliti i slušati, odjekuje milosrđe koje je doživljeno i koje se traži – unatoč tisućama ograničenja i padova.

Čitamo li Papine geste ovim očima, čak i one koje su kod nekih izazvale iste sablažnjive reakcije koje su izazivale Isusove geste prije dvije tisuće godina, onda otkrivamo njihovu duboku evangelizacijsku i misijsku snagu. (VN / IKA / D. P.)