Opisujući koncept ”bogozaborava”, koji je ujedno i naziv njegove knjige – odlični hrvatski teolog (s adresom u Njemačkoj) o. Frano Prcela progovara: ”Premda možda u prvi mah zvuči kao igra riječi, radi se zapravo o dalekosežnoj tvrdnji: mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili. Bogozaborav: nipošto zaborav iz tzv. dementnosti, nego je to plod indiferentnosti prema primarnom sadržaju, koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja”.

Ta ravnodušnost naspram ”primarnog sadržaja” stvara, na duge staze, i (ne)svjestan otpor prema bilo kakvom istinski kreativnom teološkom radu unutar tijela Crkve.

Komentirajući knjigu, argentinsko-hrvatski teolog Drago Pilsel, potpuno pravilno zaključuje da ”…teologija mora imati odgovornost prema povijesti, ali mora biti i suvremena zato što vlastitima čini sve zahtjeve sadašnjice… teologija treba biti kristocentrična… doktrinarna, ali i pastoralna jer se bavi istinom, ali i životom”. (Autograf)

Mada se radi o (nažalost) univerzalnim fenomenima, njihova kontekstualizacija na Balkanu je (čini se po prirodi stvari) uvijek najdramatičnije i najjasnije izražena/projavljena. Upravo ovdje se ”bitka za prošlost” još uvijek nepoštedno vodi i kroz teološki diskurs – što je s kršćanske točke doživljaja stvarnosti neprihvatljivo, čak i apsurdno!

Ravnodušnost prema kreativnom razmišljanju o vjeri i o Crkvi, pod krinkom bespogovornog uvažavanja i praćenja tradicionalnog/predanjskog, otvara širok prostor za prodor infantilnog, ali u isto vrijeme i dekadentnog, na sve ono što treba sačinjavati zdravu duhovnost bilo kakve vjerske skupine.

Crkve (one su u mom fokusu, ali i druge zajednice) koje nisu u stalnom stanju aktivnog promišljanja svoje suštine – uvijek će izbjegavati iskren dijalog, upravo radi svog osjećaja privilegiranosti i identitetske nadmoći. Paradoksalno, upravo su Oci Crkve (na koje se oni superiorno i frekventno pozivaju) govorili o tome da Misterij Krista nitko ne može (i ne smije) u svojoj punoći posjedovati, sve do kraja vremena.

Ovakva, otvorena i jasno eshatološka perspektiva i orijentacija – je jedino moguće plodno tlo za kreativno suočavanje dijaloško zakržljalih elemenata u širem teološkom diskursu. U dubljem smislu, ona Crkva koja crpi svoj autoritet isključivo iz vlastite ekleziologije (koja negira svaku mogućnost pluralnosti), više ne može biti eshatološki autentična – a time i prestaje biti Kristovom Crkvom. Ono što preostaje od nje su samo supstituti – s nacionalnim, fundamentalističkim i pseudo-duhovnim predznacima; koji zrelog vjernika infantiliziraju i otuđuju.

Da bi uopće revitalizirali mogućnost zajedničkog govora o Bogu; protestanti, katolici i pravoslavni moraju prije svega aktualizirati kardinalne (teološke) vrline Ljubavi, Nade i Vjere – koje su osnova kršćanskog razumijevanja svijeta. Život u prošlim sustavima (a u zadnjih stotinjak godina) je bitno osujetio njihovu prisutnost u društvenom životu – što je ostavilo traumatičan trag i u svim Crkvama.

a) Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca je nedostajala dimenzija Ljubavi, koja dolazi iz razumijevanja drugačijosti onog Drugog… njegovih/njezinih specifičnosti, želja i očekivanja. Hrvati nisu razumjeli Srbe i vice versa. Slovence nije shvaćao nitko, a ”ostali” su bili toliko marginalizirani, da nisu bili ni uvaženi kao Subjekti. Istina, barem na početku, prva Jugoslavija je imala Vjeru i određeno Ufanje u svoj smisao i poslanje (još od dana Ilirskog pokreta).

Ali postepeno, država se urušavala u stalnom nerazumijevanju svojih glavnih protagonista (opet Hrvata i Srba). Na kraju je nedostatak Ljubavi za Drugoga (kao i nedostatak želje da ga se upozna) izbrisao svu vjeru i nadu koja je preostala. Zemlja je završila u apsolutnoj mržnji i negaciji – možda najbolnije personificiranoj u državnom genocidu u NDH (čiju apokaliptičnu brutalnost ne mogu objasniti isključivo kontingentnosti povijesnog trena).

b) Titova Jugoslavija je bila bazirana u Nadi za novim početkom traumatiziranih društava. Oni koji su živjeli u njoj neko vrijeme (kao ja) mogli su povremeno osjetiti i bezbrižnost koju je nosio zalet takvog optimizma. Za razliku od Kraljevine SHS, narodi su imali veću želju (i priliku) da upoznaju jedni druge na nešto ravnopravnijoj osnovi, a ovakvo okruženje je u jednoj mjeri moglo generirati i Ljubav… bez želje za evociranjem ideološke floskule ”bratstva-jedinstva” – nego nečeg dubljeg i ipak trajnijeg.

Međutim, ”mrtvi kut” Jugoslavije sastojao se u sistematskom potiskivanju Vjera. Ali Nada bez Vjere može sličiti ispraznim kvazi-hegelijanskim afirmacijama (baš kao ta koju Slavko Štimac mantra u filmu ”Sjećaš li se, Dolly Bell”: ”…svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem”. Sada znamo da o napretku više nije moglo biti ni govora – kapital Nade se počeo nepovratno istapati i kraj se slutio.

c) Bilo bi neumjesno i pretenciozno da netko iz Londona govori o prostoru poslijeratne ”regije” kao o sferi beznađa, netrpeljivosti, nerazumijevanja i …nominalne, ali agresivno nametljive duhovnosti.

Prepuštam čitateljima da stvore svoje zaključke o prisutnosti teoloških vrlina u društvima 21. vijeka.

Ono što želim naglasiti je važna uloga koju imaju Crkve i njeni teolozi u ”infuziranju” Vjere, Nade i Ljubavi u život zajednice (vjerske ili ne). A na Balkanu toga ne može biti bez ekumenskog dijaloga i svi su toga svjesni. Ali dijalog je samo sredstvo i plemenita aspiracija – a nikako samodostatni cilj.

Rješenje je (svi znamo) u Eshatonu – na nama je da stvorimo uvjete da putujemo zajedno k njemu.

A na tom putu zajedničarenja, prve korake će morati napraviti Hrvati i Srbi – ”dva stara, ekumenska naroda” (parafrazirajući Dominika Mandića).