Našla sam se u šumi na granici Engleske i Walesa jednog lijepog jesenjeg dana. Sunce je već pomalo bilo na izmaku i nježno je svjetlucalo kroz grane drveća obasjavajući nam put do isposnice, kolibe koju su žitelji tog manastira posvetili svetoj Melangell.

Ušavši u drvenu kolibu ugledala sam ikonu na kojoj je bio izobražen lik meni do tada potpuno nepoznate svetiteljke. Bila je to sveta Melangell koja je u ruci držala zeca. Jako lijep prizor. Ona se smatra zaštitnicom zečeva.

Keltski svetitelji su duboko povezani s prirodom i životinjama pa se često tako i oslikavaju na ikonama. Vjerujem da je upravo ona ta koja noću štiti one koji se odvaže noć provesti u kolibi u šumi, koja na danjem svjetlu izgleda idilično i romantično, ali što nosi noć u šumi, teško je znati.

Čovjeku je tada potrebno da se suoči s unutrašnjim strahovima i zvukovima koji dolaze iz prirode. Sigurno su to zvukovi raznih životinja pa i ponekog lutajućeg, ubrzanog zeca.

Lijepa ikona je ostavila traga i na moju dušu pa sam pokušala otkriti tko je bila sveta Melangell. Smatra se da je bila irska princeza koja je živjela na prijelazu sedmog na osmo stoljeće koja se obrela u Walesu gdje je živjela kao podvižnica i igumanija.

Uz nju se vezuje priča da je aristokratski pas lovio zeca, a ona se pomolila za njega i time ga zaštitila od psa i nesreće koja je bila na vidiku. Upravo zbog tog događaja smatra se zaštitnicom zečeva i njen lik se čudesno lijepo izobražava na ikonama s malenim zečevima.

Priroda keltskih zemalja u velikoj mjeri se razlikuje od naših balkanskih prostora. Ponekad, čini mi se da je čovjeku teško u potpunosti prodrijeti u spoj prirode i čovjeka na nekom novom i drugačijem prostoru.

Svakako, meni se jako sviđa taj duboki odnos keltskih svetitelja prema prirodi. Nekako, kroz poštovanje prirode, čovjek na neki način poštuje i samog Boga. Stvoritelja svega svijeta, a to poštovanje prirode je osobito potrebno danas kad je čovjek narušio sklad u prirodi, a taj sklad mu je prijeko potreban, da bi bio sretan na planeti zvanoj Zemlja.