Vavedenje je praznik koji vezujem uz odlaske u manastir Lepavinu. Upravo na tom mjestu sam prvi puta čula za taj praznik jer je manastirska crkva posvećena Vavedenju i na taj dan veliki broj hodočasnika dolazi na poklonjenje Svetinji.

Znala sam biti u čudu od broja ljudi koje bih sretala tamo. Ponekad činilo mi se da se gubim u masi, a masa je nešto što suštinski ne volim.

Nekad čovjek ne može birati, a upravo te mase ljudi koje bi tražile pomoć Bogorodice otvarale su mi dubine praznika i značaja same Majke Božje u domostroju Spasenja ljudskog roda. Otvarale su mi dubine i ponore vlastite duše. Ona je ta kojoj ćemo najlakše i najbrže poletjeti da nam pripomogne u teškim trenucima.

I sama sam to činila odlazeći u manastir Lepavinu. Da se priklonim njenom pokrovu i zaštiti. Vavedenje je jedan od pet Bogorodičinih praznika koje praznujemo tijekom kalendarske godine.

Naša Crkva praznuje ga 4. prosinca, a predstavlja dan kad je Marija po obećanju njenih roditelja (ako dobiju dijete) predata Bogu u hram.

Tako je i bilo, ona je dovedena iz Nazareta u Jerusalim gdje je na ulazu u hram dočekana od strane oca Jovana Preteče, prvosveštenika Zaharije koji ju je uveo u Svetinju nad Svetinjama, u najsvjetliji dio hrama iza druge zavjese gdje ulaze samo arhijereji i to samo jednom godišnje na dan praznika Očišćenja.

Marija je tada ostala u hramu u kojem je provela devet godina. Po smrti njenih roditelja bila je predana Josifu da živi s njim u djevičanstvu i Djeva Marija bila je prva doživotno zavjetovana djevica.

Podatke o ovom događaju možemo pronaći u apokrifnom spisu. U narodu sam čula da se ovaj praznik naziva i Sveta Prečista i Ženska Bogorodica. Vavedenje se slavi kao hramovna slava velikog broja hramova, a jedan od najznačajnijh hramova svakako je hram manastira Hilandara na Svetoj Gori.

Praznik uvijek pada u vrijeme Božićnog posta i na taj dan Crkva dopušta upotrebu ribe i vina. Pretjerivanje u jelu i piću nije dobro došlo ni za jedno ljudskog biće, a osobito ne za hrišćane u vrijeme hrišćanskog posta.

Svakako, moja sjećanja na blagovanja ribe i vina, bilo u manastiru ili u obiteljskom okruženju nose radost, ne samo zbog hrane kao takve, nego zbog osjećaja svečanosti samoga praznika.

Uvijek se radujem prazniku. Svim praznicima, a osobito Bogorodičinim praznicima. Samo blagovanje hrane nosi blagoslov Božji jer hranu primarno doživljavam kao blagoslov svega onog što nam je dano.

S posebnom pažnjom se odnosim prema svakoj mrvici kruha koja mi je dana. Nikad je neću baciti u kantu za smeće jer mi je takav prizor bolan. Otvorim prozor i mrvice predam u vjetar u nadi da će ih ptice pronaći. Nekako mi se upravo to čini blagosloveno.

U donošenju odluka često sama sebi postavim pitanje, što bi sada učinila Bogorodica? To promišljanje mi pomaže da moje odluke budu što ispravnije.

Znam da sam samo jedno maleno grešno biće i da se ponekad zaboravim ili donesem ishitrenu pa često i pogrešnu odluku, ali nadam se da me Majka Božja čuva negdje s Neba i pomaže da se ispravim. I one divne njene ikone u meni posebno dragom manastiru Lepavini koji često nedostaje, a opet nosi utjehu kroz njen lik koji me svakoga dana gleda s police s knjigama, u udaljenom svijetu od manastira gdje zavoljeh Hrista cijelim bićem.