Maurice Zundel (1897-1975) mistik je koji nas, kroz svoje tekstove i propovijedi, poziva na lišavanje od ega kako bismo se izložili božanskom svjetlu i postali transparentni za njegovo djelovanje kroz nas.

***

Ako vlasništvo uopće ima smisla, ono je u jamstvu vlastitog unutarnjeg vlasništva koje posvećuje čovjekovu ljudskost.

Ono što čovjek želi, ono što iznad svega traži, jest da se slobodno daruje: sebedarje je njegova plemenitost i tek u plemenitosti on postiže svoj puni rast, postaje vlasnikom vlastita nutarnjeg bića.

Ljudska prava su stvarne i konkretne mogućnosti koje će mu omogućiti da ostvari taj dar: biće shrvano materijalnim brigama ne može dati sebe, ne može biti sebedarno. Nemoguće je govoriti o Bogu ljudima koji žive u krajnjem siromaštvu: bilo bi najgore bogohuljenje govoriti im o velikodušnosti jer ga oni sami nisu iskusili. Oni će moći prepoznati Božje lice puno ljubavi tek kada budu mogli disati, imati određeni prostor ispred sebe. Svemir će prestati za njih biti neprijateljski tek kada ne budu gaženi: tada će svemir za njih postati svemir nježnosti.

Ako pravo na vlasništvo išta znači, to je za svakoga potreba da ima dovoljno prostora da održi besplatnost svog života, da otkloni opsjednutost materijalnim potrebama, da srcu i umu dopusti disanje. Nije drugoga prava osim prava na pristup ovoj stvarnoj i djelotvornoj slobodi te na dostatnu zajamčenu materijalnu sigurnost kako bi duša mogla uživati tu slobodu.

Sve što se protivi tome, nije pravo.

To jamstvo je analogno i mora, naravno, odgovarati stvarnim potrebama. Kada je to jamstvo osigurano, ne možemo zadržati ništa izvan toga ako su, uz nas, bića u nužnosti koja ih sprječava da postignu ovu besplatnost u kakvoj je ljudska veličina. Ako zadržim više od svog prostora za sebe, moj susjed će biti uskraćen za njegov. Bilo bi monstruozno za kršćansku misao posvetiti privilegije nekolicine na štetu drugih.

Jedini koji ima sva prava je Bog koji je ljubav. Čim izgubimo pojam unutarnje besplatnosti kakvu nam daje Bog – ljubav, pravo pada natrag u grupu, u opću volju ili despotizam. Nema više zakona jer se vrijednosti više ne poimaju po savjesti. Vraćajući se u grupu, u biologiju, nesposobni smo razmišljati u sebi. Ljudska prava su prava ljubavi i slobode.

Zakon koji jamči njihovo ostvarenje ne prebiva ni u grupi niti u vođi. On prebiva u svijesti okrenutoj Bogu. Samo u dijalogu ljubavi otvara se prostor u kakvom slobodan život postaje mogućim i može se darivati.

Čovjek još nije rođen, on će svoje ispunjenje naći tek u dijalogu ljubavi i u slobodi koja jamči ljudsko dostojanstvo. Doista jedino vlasništvo koje ima smisla jest unutarnje vlasništvo naše svijesti o slobodi i dostojanstvu.

***

Maurice Zundel, propovijed za 25. nedjelju kroz godinu A (Mt 20,1-16), https://mauricezundel.com/justice-pour-que-la-dignite-de-chaque-homme-soit-respectee/.