Avion je sletio na aerodrom Stansted. Ljeto je iza mene. Dočekalo me londonsko vrijeme koje više podsjeća na ranu jesen. Kako se to voli reći ”bablje ljeto”. Jug je negdje daleko. Tamo u drevnoj Eparhiji dalmatinskoj.

Početak mog splitskog ljeta vezuje se uz praznovanje ikone Presvete Bogorodice Trojeručice kad se ona svečano proslavi u hramu svetog Save. Lijepo i toplo. Srce ispuni pogled na kolač i žito. Svjetlost svijeće. I naposljetku ono ”Hristos posredi nas – jest i budet”.

Splitski hram ima jednu posebnost. Petkom se čita Akatist ikoni Majke Božje Mlekopitateljnice, a nedjeljom ikoni Majke Božje Trojeručice. Čovjeka razveseli i posluženje. Ove godine to je bio, između ostalog, soparnik. Lokalna delikatesa.

Koliko me samo razveselila slika koju sam ugledala izlazeći na verandu iz hrama. Srce je bilo puno. U gradu Splitu nalaze se i mošti zajedničkog svetitelja svetog Dujma koji je živio u 4. stoljeću.

Često šetajući tim bijelim gradom kad čovjek pogleda prema visinama iz neba se iznjedri hram u kojem svetiteljeve mošti počivaju. Tada mu se molitveno obratim. Poklonim, kako mislim da i treba jer je sveti Dujam zajednički svetitelj zapadnih i istočnih kršćana. Da me čuva na mojim putevima. Na Sjever pa na Jug. Pa u krug. Kako me već život nosi.

Ovog ljeta posjetila sam i Šibenik. Srce je htjelo kojekuda. Od Skradina, crkve svetog Spiridona, bijele grobljanske crkvice svete Petke pa do manastira Krke.

I tko zna kojekuda još bi srce lutajuće poželjelo, ali zaustavih se u Šibeniku. Sjedištu drevne i srcu drage Dalmatinske eparhije. Često se upitam odakle ta ljubav prema Dalmaciji kad Dalmatinka nisam.

Moje mediteranske niti vezane su jedino uz djelomično sefardsko porijeklo. Duboko utkano u biće koje često sanja Jug, mirise i zvukove Mediterana. Cvrčke koji cvrče.

Šibenik je jedan divan grad. Nacrtan. Otmjen i profinjen. Odiše starinom. Maleni je to grad u kojem se nalaze čak dva pravoslavna hrama, svetog Spasa i sabornog hrama Uspenija Presvete Bogorodice kojem prazniku upravo hodimo kroz post koji miluje naša slabašna i grešna bića.

Hram svetog Spasa jedno je od potresnijih mjesta za mene. Na dan svetog Ilije kad sam stigla u taj prelijepi gradić bio je zatvoren. Poljubih vrata i sjetih se liturgije kojoj sam svojevremeno prisustvovala.

Zašto potresan? Zbog grobova koje pažljivo treba obići da bismo došli do hrama prolazeći pored veličanstvene, otmjene mrtvačnice. Mjesto je to koje odiše dostojanstvenošću, a tako bismo i trebali odlaziti s ovog svijeta u onaj vječni. Nebeski.

Spustih se do hrama Uspenije Presvete Bogorodice i zapalih svijeće u tom hramu. Bogorodica je Majka kojoj se često obraćam. Nevidljiva a opet vidljiva. Prisutna. Tako to biva s majkama. Dobro to znaju oni čije majke su na nekim dalekim meridijanima. Prisutne. One koje štite.

Voljela bih da me Gospod udostoji bar jedne liturgije u tom hramu brdovitog Šibenika. Znam da nas i ovdje u ovom gradu čuva jedan zajednički svetitelj, sveti Kristofer koji je živio u dalekom 3. stoljeću. Sve su to drevnosti.

I ono malo mojih sefardskih gena koji zovu tamo na Jug u tople mediteranske povjetarce i još toplije molitve koje se proiznose u kamenim hramovima iz kojih se daleko, daleko šire zvukovi zvona. Po čitavom Mediteranu.