Obilazeći srpske manastire i svetinje uočila sam da svećenici u otpustu – blagoslovu, uvijek spominju lokalne svetitelje. Sad živim u Velikoj Britaniji i na meni je da otkrijem keltske preraskolne svetitelje koje želim da budu dio mog duhovnog svijeta.

Poneke sam već otkrila. To su Chad, Cutberth, Aidan, Patrick, Mellanges… Mnogi od njih vezani su uz prirodu, vodu i zelenilo te životinje. Priroda ovdje neprestano zeleni i buja.

Životinje neprestano lutaju. Čak i po velegradu kao što je London. Razne vrste ptica, lisice i vjeverice koje su nestašne i živahne. Rijetko se približavaju čovjeku, a meni često dolaze vrlo blizu. Vjeverice su mi uz ptice osobito drage.

Na ikonama ovdašnji svetitelji vrlo često budu izobraženi s vidrama, malim zečevima… Nuns of Barking izobražene su da stoje na rijeci. Nije riječ o Temzi, nego o rijeci Roding.

Ovo je moj potpuno novi susret sa sjeveroistočnim Londonom. Živopisnim dijelom grada gdje se susreću i isprepliću razne kulture, narodi i rase. Na samom rubnom dijelu naselja nalazi se crkva svete Margarete Antiohijske i ruine nekadašnjeg manastira koji je zatvoren dekretom kralja Henrija VIII.

U njegovo doba manastir je bio katolički i slijedio je tradiciju svetog Benedikta, ali sam preraskolni manastir osnovan je davne 666. godine od strane svetog Erkenwalda – poznatog kao Svjetlo Londona; a danas zaštitnika istoimenog velegrada. Manastir je bio posvećen Bogorodici.

Prva igumanija bila je njegova sestra sveta Ethelburga, a kasnije je bila dovedena i francuska monahinja sveta Hildelitha, koja je trebala ovdašnje monaštvo poučavati dubinama i visinama duhovnosti.

Nažalost, monahinje koje su živjele u kasnijim godinama preraskolnog razdoblja – 871. godine, stradale su od Vikinga koji su bili u potrazi za zlatom i bogatstvom. Kako nisu pronašli to što su tražili, odlučili su zapaliti manastir i tako su ovdašnje monahinje postale mučenice.

Šetajući pored crkve uz koju se nalazi groblje, čovjek osjeća mir i spokoj. Neobjašnjiv i nesvakidašnji mir, nedaleko od gradske vreve i buke. Spleta naroda i kultura.

Dok je tekla liturgija saborno okupljenih ljudi raznih naroda i rasa, zamišljala sam monahinje koje su ovdje živjele u davna vremena. Možda nas gledaju s Neba. Sigurno. Možda se i raduju što smo posjetile njihov dom. Moguće, bile su to velike, riđe i pjegave žene bujne kose. Pomalo magične. Drugačije od naših balkanskih žena.

Ovdje susrećem različite pravoslavne tradicije. Primijetila sam da ovdašnje stanovništvo, starih keltskih korijena, preuzima ponešto iz svih pravoslavnih tradicija, ali najlakše i najdublje vezuje se uz antiohijsku tradiciju.

Ne znam zašto je to baš tako, ali i sama sam kod njih osjetila toplinu, Avramovo gostoprimstvo i odsustvo pretenzije na nacionalnom.

Zanimljivo je kako Nuns of Barking svake godine pozovu u svoj dom žitelje ovog grada iz raznih pravoslavnih tradicija na Pilgrimage of Barking (hodočašće-pokloništvo) i tada dijelovima sjeveroistočnog Londona odzvanja Christ is risen, Christos voskrese…

I svi smo jedno u različitosti tradicija, jezika, kultura i rasa. Ne bi li to zaista trebalo biti upravo tako?