Prof. msgr. Tomáš Halík s Karlova sveučilišta u Pragu održao je prvog radnog dana Europske sinodske kontinentalne skupština u Pragu 6. veljače izlaganje na temu “Duhovni uvod u skupštinu” koje prenosimo u cijelosti.

Europska kontinentalna sinodska skupština u Pragu

Mons. Tomáš Halík, Karlovo sveučilište u Pragu

DUHOVNI UVOD U SKUPŠTINU

Prag, 6. veljače 2023.

Na početku svoje povijesti, kad bi kršćane pitali što je novo u njihovoj praksi, je li to nova religija ili novi svjetonazor, oni bi odgovarali: to je put.

Ovo je put kojim treba slijediti onoga koji je rekao: Ja sam Put.

Kršćani su se kroz povijest dosljedno vraćali tom gledištu, osobito u kriznim vremenima.

Zadaća Svjetske biskupske sinode je anamneza. To znači sjećati se, oživljavati i produbljivati dinamički karakter kršćanstva. U počecima je kršćanstvo bilo put i mora biti put sada i zauvijek. Tako je bilo na početku, tako mora biti sada i zauvijek.

Crkva kao zajednica hodočasnika živi je organizam, što znači da je uvijek otvorena, u preobrazbi i evoluciji. Sinodalnost, zajednički hod (syn hodos), znači stalnu otvorenost Duhu Božjemu, po kojem živi i uskrsli Krist živi i djeluje u Crkvi. Sinoda je prilika da zajedno čujemo što Duh danas govori crkvama.

U danima koji su pred nama bit ćemo pozvani zajedno razmišljati o prvim plodovima puta oživljavanja sinodskog značaja Crkve na našemu kontinentu. To je mala dionica dugog puta. Ovaj mali, ali važan fragment povijesnog iskustva europskog kršćanstva potrebno je smjestiti u širi kontekst, u šareni mozaik globalnog kršćanstva budućnosti. Moramo jasno i razumljivo reći što europsko kršćanstvo danas želi i može učiniti kako bi odgovorilo na radosti i nade, žalosti i tjeskobe našeg planeta – ovog planeta koji je danas na različite načine međusobno povezan, a istovremeno podijeljen i globalno ugrožen na različite načine.

Susrećemo se u zemlji koja ima dramatičnu vjersku povijest. Ona uključuje početke reformacije u 14. stoljeću, vjerske ratove u 15. i 17. stoljeću te teške progone Crkve u 20. stoljeću. U zatvorima i koncentracijskim logorima hitlerizma i staljinizma kršćani su se učili praktičnom ekumenizmu i dijalogu s nevjernicima, solidarnosti, dijeljenju s drugima, siromaštvu, “nauku križa”. Ova je zemlja zbog društveno-kulturnih promjena prošla kroz tri vala sekularizacije: “blagu sekularizaciju” nakon brzog prijelaza iz zemljoradničkog u industrijsko društvo; “oštru”, nasilnu sekularizaciju pod komunističkim režimom; te drugu “blagu sekularizaciju” koju je donio prijelaz iz totalitarnog društva u krhku pluralističku demokraciju u postmodernom dobu. Upravo preobrazbe, krize i iskušenja predstavljaju izazov da pronađemo nove putove i prilike za dublje razumijevanje onoga što je bitno.

Tijekom posjeta ovoj zemlji papa Benedikt je prvi put iznio ideju da bi Crkva trebala, poput Jeruzalemskog hrama, otvoriti “predvorje poganâ”. Dok sekte prihvaćaju samo potpuno vjerne i predane vršitelje, Crkva mora ostaviti otvoren prostor duhovnim tražiteljima, onima koji, iako se u potpunosti ne poistovjećuju s njezinim učenjima i praksama, ipak osjećaju stanovitu bliskost s kršćanstvom. Isus je rekao: “Tko nije protiv nas, za nas je” (Mk 9, 40); upozoravao je svoje učenike na revnost revolucionara i inkvizitora, na njihove pokušaje da izigravaju anđele Posljednjeg suda i da prerano odvajaju žito od kukolja. Sveti je Augustin također tvrdio da su mnogi koji misle da su vani zapravo unutra, a mnogi koji misle da su unutra zapravo su vani.

Vjerujemo i ispovijedamo da je Crkva otajstvo, sakrament, znak (signum) – znak jedinstva čitavog čovječanstva u Kristu. Crkva je dinamičan sakrament, ona je put prema tom cilju.

Potpuno ujedinjenje je eshatološki cilj koji se u potpunosti može postići tek na svršetku povijesti. Tek tada će Crkva biti potpuno i savršeno jedna, sveta, katolička i apostolska. Tek tada ćemo u potpunosti vidjeti i odražavati Boga onakvim kakav jest.

Zadaća je Crkve sačuvati u ljudskim srcima trajno prisutnu želju za tim ciljem i, istodobno, othrvati se iskušenju da se ikoji oblik Crkve, ikoje društveno stanje i vjersko, filozofsko ili znanstveno znanje smatra konačnim i savršenim.

Moramo uvijek razlikovati konkretni oblik Crkve u povijesti od njezina eshatološkog oblika; to jest, moramo razlikovati Crkvu u pokretu, Crkvu u borbi (ecclesia militans), od Crkve pobjednice na nebu (ecclesia triumphans).

Smatrati Crkvu na putu povijesti savršenom ecclesia triumphans dovodi do trijumfalizma, opasnog oblika idolopoklonstva. Nadalje, ako se ecclesia militans ne othrva napasti trijumfalizma, može postati grešna vojujuća institucija.

Ponizno priznajemo da se to u povijesti kršćanstva više puta događalo. Ova nas tragična iskustva sada dovode do čvrstog uvjerenja da je poslanje Crkve to da bude izvor duhovnog nadahnuća i preobrazbe, uz puno poštivanje slobode savjesti svake osobe i odbacivanje svake uporabe sile, svakog oblika manipulacije.

Kao i politička moć, moralni utjecaj i duhovni autoritet također se mogu zlorabiti, kao što su nam pokazali skandali spolnog, psihološkog, ekonomskog i duhovnog zlostavljanja u Crkvi, osobito zlostavljanja i iskorištavanja najslabijih i najranjivijih.

Trajna zadaća Crkve je poslanje. Poslanje u današnjem svijetu ne može biti “rekonkvista” (reconquista), neki izraz čežnje za izgubljenom prošlošću, ili pak prozelitizam, manipulacija, pokušaj da se onoga koji je u traženju stjera unutar postojećih mentalnih i institucionalnih granica Crkve. Te se granice, radije, moraju širiti i obogaćivati upravo iskustvima onih koji su u traženju.

Ako uzmemo zaozbiljno načelo sinodalnosti, onda se poslanje ne smije shvaćati kao jednostran proces, nego kao praćenje u duhu dijaloga, traženja međusobnog razumijevanja. Sinodalnost je proces učenja u kojem ne samo poučavamo, nego i učimo.

Poziv da se unutar hrama Crkve otvori “predvorja poganâ”, kako bi se integriralo one koji su u traženju, bio je pozitivan korak na putu sinodalnosti u duhu Drugoga vatikanskog sabora. Danas, međutim, moramo ići korak dalje. Nešto se dogodilo cijelom hramskom zdanju Crkve i to ne smijemo zanemariti.

Prije svog izbora na Petrovu stolicu, kardinal Bergoglio podsjetio je na riječi Svetoga pisma: Isus stoji na vratima i kuca. Ali danas, dodao je, Isus kuca “iznutra”. Želi van i mi ga moramo u tome slijediti. Moramo nadići naše sadašnje mentalne i institucionalne granice kako bismo prije svega išli ususret siromašnima, marginaliziranima, onima koji pate. Crkva mora biti poljska bolnica – ovu ideju pape Franje treba dalje razvijati. Poljska bolnica mora imati potporu Crkve koja zna dati stručnu dijagnozu (čitati znakove vremena); prevenciju (jačanje imunološkog sustava protiv zaraznih ideologija kao što su populizam, nacionalizam i fundamentalizam); dugotrajnu terapiju i ozdravljenje (uključujući proces pomirenja i zacjeljivanje rana nakon razdobljâ nasilja i nepravde).

Za tu vrlo osjetljivu zadaću Crkvi su hitno potrebni saveznici – na svom putu ne smije biti sama, to je zajednički put (syn hodos). Ne smijemo pristupati drugima s nadutošću i ohološću onoga koji posjeduje istinu. Istina je knjiga koju još nitko od nas nije pročitao. Mi nismo “posjednici istine”, nego smo “ljubitelji istine” i ljubitelji Jedinog koji može reći: Ja sam Istina.

Isus na Pilatovo pitanje nije odgovorio nekom teorijom, nekom ideologijom ili nekom definicijom istine, nego je “dao svjedočanstvo za istinu” koja nadilazi sve doktrine i ideologije; objavio je istinu koja se događa, koja je živa i osobna. Samo Isus može reći: “Ja sam Istina”. I istodobno kaže: “Ja sam put i život”.

Istina koja ne bi bila živa i ne bi bila put više bi bila nalik nekoj ideologiji, pukoj teoriji. Ortodoksija (pravilno shvaćanje vjerskih istina, pravovjerje) mora biti združena s ortopraksom – pravilnim djelovanjem.

Ne smijemo zaboraviti ni treću, dublju dimenziju življenja u istini. To je ortopatija, ispravna strast, želja, unutarnje iskustvo – duhovnost. Upravo nas prije svega po duhovnosti – duhovnom iskustvu pojedinih vjernika i cijele Crkve – Duh postupno uvodi u svu istinu. Te tri dimenzije trebaju jedna drugu.

Dok ortodoksija (ispravne ideje) može biti intelektualno privlačna, bez ortoprakse (ispravno djelovanje) je neučinkovita, a bez ortopatije (ispravno osjećanje) hladna je, neosjetljiva i površna.

Nova evangelizacija i sinodalna preobrazba Crkve i svijeta predstavljaju proces u kojem moramo naučiti klanjati se Bogu na nov i dublji način – u Duhu i istini.

Ne treba nas plašiti to što neki oblici Crkve umiru: “ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12, 24).

Ne trebamo tražiti Živoga među mrtvima. U svakom razdoblju povijesti Crkve moramo se vježbati u umijeću duhovnog razlučivanja, raspoznavajući na stablu Crkve koje su grane žive, a koje pak suhe i mrtve.

Trijumfalizam, klanjanje mrtvom Bogu, mora zamijeniti ponizna kenotička ekleziologija. Život Crkve sastoji se u sudjelovanju u paradoksu Uskrsa: trenutku sebedarja i samonadilaženja (autotranscendencije), preobrazbe smrti u uskrsnuće i novi život.

Očima vjere možemo vidjeti ne samo kontinuirani proces stvaranja (creatio continua). U povijesti – a prije svega u povijesti Crkve – također možemo vidjeti stalne procese utjelovljenja (incarnatio continua), patnje (passio continua) i uskrsnuća (ressurectio continua).

Uskrsno iskustvo prve Crkve sadrži iznenađenje da uskrsnuće nije uskrsnuće prošlosti, nego radikalna preobrazba. Imajmo na umu da je i očima onih koji su mu bili najbliži i najdraži bilo uskraćeno prepoznati uskrsloga Krista. Marija Magdalena ga je prepoznala po glasu, Toma po ranama, hodočasnici iz Emausa po lomljenju kruha.

I dan-danas važan dio kršćanske egzistencije predstavlja pustolovina traženja Živoga Krista, koji nam se predstavlja u mnogim iznenađujućim, ponekad anonimnim oblicima. Dolazi kroz zatvorena vrata straha; osjećamo da nam nedostaje kad se zaključamo u strah. Dolazi nam kao glas koji govori našem srcu; ne primjećujemo ga ako dopustimo da nas zagluši buka ideologijâ i promidžbenih reklama. Pokazuje nam se u ranama našega svijeta; ignoriramo li te rane, nemamo pravo reći s apostolom Tomom: Gospodin moj i Bog moj! On nam se pokazuje kao stranac na putu za Emaus; ne možemo ga susresti ako nismo voljni lomiti kruh s drugima, pa i s nepoznatima.

Crkva kao “signum“, sakramentalni znak, simbol je onog “sveopćeg bratstva” koje je eshatološki cilj povijesti Crkve, povijesti čovječanstva i cjelokupnog procesa stvaranja. Vjerujemo i ispovijedamo da je signum eficiens – učinkovito sredstvo tog procesa ujedinjenja. A da bi se to postiglo, potrebno je spojiti kontemplaciju i djelovanje (contemplatio i actio).

To zahtijeva “eshatološku strpljivost” sa svetim nemirom srca (inquietas cordis), koji može prestati samo u Božjem zagrljaju na kraju vremena. Molitva, klanjanje, slavljenje euharistije i “politička ljubav” međusobno su spojivi elementi procesa pobožanstvenjenja, kristifikacije svijeta.

Politička diakonia stvara kulturu blizine i solidarnosti, empatije i gostoljubivosti, međusobnog poštivanja. Gradi mostove među pripadnicima različitih naroda, kultura i vjera. Politička diakonia je istodobno čin služenja Bogu, dio one metanoje u kojoj ljudska i interpersonalna stvarnost bivaju preobrađeni, dajući joj božansko svojstvo i dubinu.

Crkva sudjeluje u preobrazbi svijeta ponajprije evangelizacijom, što je njezino glavno poslanje. Plodnost evangelizacije krije se u inkulturaciji, živom i dubokom ukorjenjivanju vjere u jednu živu kulturu, u način na koji ljudi misle i žive. Sjeme riječi mora biti zasađeno u dobro tlo na odgovarajućoj dubini. Evangelizacija bez inkulturacije je puka površna indoktrinacija.

Europsko kršćanstvo smatra se paradigmatskim primjerom inkulturacije: u europskoj kulturi kršćanstvo je postalo dominantna snaga. Postupno su se, međutim, pojavile mane i sjene te vrste evangelizacije. Od prosvjetiteljstva u Europi smo svjedočili stanovitoj “ekskulturaciji” kršćanstva, sekularizacije kulture i društva.

Proces sekularizacije nije prouzročio nestanak kršćanstva, kako su neki očekivali, nego njegovu preobrazbu. Neki elementi evanđeoske poruke koje je Crkva bila zanemarila za vrijeme svoje sprege s političkom moći ugrađeni su u sekularni humanizam.

Drugi vatikanski koncil pokušao je okončati “kulturne ratove” između katolicizma i sekularnog moderniteta i dijalogom integrirati upravo te vrijednosti (primjerice, naglasak na slobodi savjesti) u službeno crkveno učenje.

Prva rečenica konstitucije Gaudium et spes zvuči kao bračni zavjet: Crkva je suvremenom čovjeku obećala ljubav, poštovanje i vjernost, solidarnost i prijemčivost za njegove radosti i nade, za njegove žalosti i tjeskobe.

Međutim, na tu je udvornost slabo uzvraćeno. Za “modernog čovjeka” Crkva je bila prestara i neprivlačna mlada. Usto, blagonaklonost Crkve prema kulturi moderne došla je u vrijeme kad je moderna bila na izdisaju. Kulturna revolucija iz 1968. vjerojatno je predstavljala ujedno i vrhunac i svršetak razdoblja moderne.

Godina 1969., godina u kojoj je čovjek kročio na Mjesec i kada je izumom mikroprocesora započelo internetsko doba, može se smatrati simboličnim početkom novog, postmodernog doba. To je doba posebno obilježeno paradoksom globalizacije: s jedne strane gotovo univerzalna povezanost, a s druge radikalna pluralnost.

Tamna strana globalizacije danas se pokazuje u svom punom svjetlu. Dovoljno se sjetiti globalnog širenja nasilja: od terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 2001. godine, preko državnog terorizma ruskog imperijalizma i današnjeg ruskog genocida u Ukrajini, pandemije zaraznih bolesti, uništavanja prirodnog okoliša, pa do rastakanja moralne klime kroz populizam, lažne vijesti (fake news), nacionalizam, politički radikalizam i vjerski fundamentalizam.

Teilhard de Chardin bio je jedan od prvih proroka globalizacije, koju je nazvao “planetarizacijom”, odražavajući njezino mjesto u kontekstu sveukupnog razvoja kozmosa. Teilhard je tvrdio da vrhunac procesa globalizacije neće proizići iz svojevrsnog automatizma razvoja i napretka, već iz svjesnog i slobodnog okretanja čovječanstva prema “jednoj sili koja ujedinjuje, a ne uništava”. On je tu snagu vidio u ljubavi kako je ona shvaćena u evanđelju. Ljubav je samoostvarenje kroz autotranscendenciju.

Mislim da se taj odlučujući trenutak zbiva upravo sada i da zaokret kršćanstva prema sinodalnosti, preobrazba Crkve u dinamičnu zajednicu hodočasnikâ može utjecati na sudbinu čitave ljudske obitelji. Sinodalna obnova može i treba biti poziv, poticaj i nadahnuće svima da zajedno koračamo, da zajedno rastemo i sazrijevamo.

Ima li europsko kršćanstvo danas hrabrosti i duhovne snage odvratiti prijetnju “sukoba civilizacija”, pretvarajući proces globalizacije u proces komunikacije (povezivanja), dijeljenja i uzajamnog obogaćivanja, u jedan “civitas ecumenica“, školu ljubavi i “sveopćega bratstva”?

Kad je pandemija koronavirusa ispraznila i zatvorila crkve, pitao sam se je li taj “lockdown” proročko upozorenje. Tako bi uskoro mogla izgledati Europa ako naše kršćanstvo ponovno ne oživi, ako ne shvatimo što danas “Duh govori crkvama”.

Ako Crkva želi pridonijeti preobrazbi svijeta, ona sama mora biti trajno preobražena: ona mora biti “ecclesia semper reformanda“. Da bi reforma, promjena oblika, na primjer nekih institucionalnih struktura, urodila dobrim plodovima, mora joj prethoditi i pratiti je revitalizacija “krvotoka” tijela Crkve, a to je duhovnost. Nije moguće fokusirati se samo na pojedine organe, a zanemariti brigu o onome što ih spaja i ulijeva im Duh i život.

Danas mnogi “ribari ljudi” osjećaju nešto slično onom što su osjećali ribari iz Galileje na obalama Genezaretskog jezera kad su prvi put susreli Isusa: “Mučismo se cijelu noć i ništa ne ulovismo”. U mnogim europskim zemljama crkve, samostani i sjemeništa zjape prazni ili poluprazni.

Isus nam govori isto ono što je rekao i iscrpljenim ribarima: Pokušajte ponovno, izvezite na pučinu. Pokušati ponovo ne znači ponavljati stare greške. Potrebni su upornost i hrabrost da se napusti plićak i ode u duboke vode.

“Zašto se bojite, malovjerni?”, kaže Isus u svim olujama i krizama.

Vjera je hrabro putovanje u dubinu, putovanje preobrazbe (metanoia) Crkve i svijeta, zajedničko putovanje (syn-hodos) sinodalnosti.

Put je to od paralizirajućeg straha (paranoia) do metanoje i pronoje, dalekovidnosti, razboritosti, razlučivanja, otvorenosti budućnosti i prijemljivosti za Božje izazove u znakovima vremena.

Neka naš susret u Pragu bude hrabar i blagoslovljen korak na ovom dugom i zahtjevnom putu.

(Prenosimo s portala IKA).