Rabindranath Tagore (1861-1941), indijski pjesnik postao je poznat u Europi 1913. kada je nagrađen Nobelovom nagradom za svoju zbirku pjesama Gitanđali sastavljenu od 103 pjesama u prozi.

***

Vazda iznova dolazim pred Tvoja vrata
ruku pruženih tražeći sve to više, vazda sve to više.

Ti si davao, sad sporom mjerom, sad naglim preobiljem.
Nešto bih uzeo, ponešto prosuo, nešto mi je u ruci otežalo,
s ponečim bih se poigrao kao da je igračka
sve dok mi ne bi dosadilo pa bih ju razbio.
I sve tako dok krhotine i pregršti tvojih darivanja ne narastoše
u hrpu golemu i sakriše Te oku,
sve dok moje srce ne klonu iznureno od stalnog čekanja.

Uzmi, oh, uzmi – u to se prometnu krik moje molbe.
Izvrni, isprazni moj prosjački ćup, ugasi svjetiljku revnoga čuvara,
Prihvati moju ruku i podigni me iz gomile Tvojih darova
u goli beskraj svojega samovitog prisustva.

Rabindranath Tagore, Gitanđali – Pjesme darovnice, prev. Vesna Krmpotić, Prosvjeta, Zagreb, 1981.