Simone Weil (1909-1943) bila je filozof, mistik i politički aktivist. U nas su prevedene njezine knjige: Iščekivanje Boga (1979), Sloboda i tlačenje i drugi eseji (1979), Nadnaravna spoznaja (2000), Ukorijenjenost (2003), Težnja i milost (2002).

***

Jedna eskimska priča ovako tumači postanak svjetlosti: ”Gavran u vječnoj noći nije mogao naći hrane, poželi svjetlost i zemlja bi obasjana”. Ako doista postoji želja, ako je predmet želje doista svjetlost, želja za svjetlošću proizvodi svjetlost. Istinska želja postoji kad postoji napor pozornosti.

Svjetlost istinski želimo ako je odsutan bilo koji drugi motiv. Kada bi napori uloženi u pozornost ostali prividno godinama jalovi, jednoga dana bi dušu preplavila svjetlost točno srazmjerna tim naporima.

Svaki napor dodaje zrnce zlata u riznicu koju ništa na svijetu ne može oplijeniti.

Beskorisni napori koje je kroz duge i bolne godine ulagao arški župnik da nauči latinski, urodili su svojim plodom: čudesno je razabirao što se zbiva u duši njegovih pokornika iza njihovih riječi ili čak iza njihove šutnje.

Nešto se u našoj duši opire pravoj pozornosti kudikamo žešće nego što se tijelo opire umoru. To nešto kudikamo je bliže zlu nego što je put. Stoga kad god smo na nešto istinski usredotočeni, uništavamo zlo u sebi.

Ako se u pozornosti vježbamo s tom namjerom, četvrt sata pozornosti više vrijedi nego puno učinjenih dobrih djela.

Molitva je usmjerenje prema Bogu cjelokupne pozornosti za kakvu je duša kadra.

Samo najviši stupanj pozornosti dolazi u doticaj s Bogom kad je molitva toliko duboka i čista da do takvoga doticaja može doći. No, svaka je pozornost usmjerena na Boga.

***

Simone Weil, ”Iščekivanje Boga”, prev. Marko Kovačević, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1979.