”Pođimo u školu Duha Svetoga” – riječi su koje je papa Franjo izgovorio na misi održanoj na svetkovini Duhova u bazilici sv. Petra u Rimu. Riječi su to koje svi kršćani i ljudi dobre volje mogu čuti kao poziv kakav obnavlja želju da se odazovemo, da trajno iznova krećemo u školu.

Stvarnost suvremenoga svijeta obilježena je ranama: čovječanstvo je izmučeno pandemijom koja je odnijela milijune života i ostavila odsutnost i žalost, u brojnim dijelovima svijeta hara glad i narodi su primorani na progonstvo u Jemenu, Libanonu, u narodu Rohingya… Među ljudima se ponovno podižu zidovi na ruševinama njihovih domova i života, ratuju međusobno i braća kršćani u Ukrajini…

U takvom svijetu lako je osjećati tugu i ogorčenost, biti pesimisti u odnosu na budućnost. No, Duh nas potiče da se ne predajemo beznađu nego, naprotiv, da raspirujemo nadu. Nadu ne tek u bolju budućnost, nego i nadu kakva tješi u sadašnjosti i preobražava naše rane u opraštanje i suosjećanje.

Svjetovni nas duh potiče da se usredotočimo samo na svoje probleme i interese, na zaštitu svoje nacionalne i skupne pripadnosti te osobne sigurnosti. Duh Sveti nas, naprotiv, potiče da se otvorimo svima.

Duh liječi sjećanja, pomiruje nas s prošlošću i okreće budućnosti omogućujući nam da budemo prisutni sada i ovdje. Vodi nas da volimo stvaran, a ne idealan svijet. Mjesto na kojemu jesmo i vrijeme u kojemu živimo, mjesta su milosti.

Duh Sveti, Učitelj, uči nas početi trajno iznova, vraćajući na prvo mjesto ono što je bitno – izložiti se Božje pogledu punom ljubavi prema svakom i svima te učiti i sami tako gledati.

Duh nas poučava i podsjeća na ono što je Isus govorio, odnosno unosi u naša srca Radosnu vijest o oslobađanju Božje ikone u čovjeku, osposobljava nas za intiman odnos s Bogom te potiče na ljubav prema svakom čovjeku i svim ljudima.

Duh nas podsjeća da je bez ljubavi u temelju sve ostalo uzaludno, da postoji snaga moćnija od mržnje, a to je snaga ljubavi, ”… ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5, 5).

Duh nas potiče slušati Božji glas u sebi, potiče nas da nikada ne izgubimo povjerenje u stvorenu dobrotu čovjeka te da trajno krećemo iz početka, tako da prvi otpočnemo djelovati ne čekajući da drugi započnu te donoseći svima koje susrećemo nadu i radost.

Duh nas uči razlučivati njegov glas u sebi i u drugima, daje sve vidimo na nov način. Uči nas odakle početi, kojim putovima ići i kako hodati. Umijemo li slušati, predlagat će nam najbolji put kojim valja ići.

Duh trajno poučava Crkvu njezinoj životnoj potrebi da iziđe, da ne ostane zatvorena u sebe, da ne bude stado koje jača ogradu, nego otvoreni pašnjak kako bi se svi mogli hraniti Božjom ljepotom – kaže Papa.

Duh Sveti je duh razgovora. U nizu kriza kojima svjedočimo, neki pokušavaju pobjeći od stvarnosti skrivajući se u privatnim svjetovima, drugi se pokušavaju suočiti s time destruktivnim nasiljem, ali između sebične ravnodušnosti i nasilnog protesta postoji jedna opcija koja je uvijek moguća – dijalog.

Duh Sveti je duh mira. Mir otpočinje ljubavlju prema neprijatelju, što je dar koji se pokazao sposobnim preobraziti živote ljudi i koji valja zazivati kako bi svatko gradio mir.

Kao u koncentričnim krugovima, umijeće mira širi se od obiteljske do globalne dimenzije. Pred tim svijetom, izmučenim i u strahu od neizvjesne budućnosti, pojavljuje se prisutnost Duha Svetoga koji nam daje snagu, hrabrost i odlučnost da neumorno radimo za mir u obiteljima, u međuljudskim i međurasnim odnosima, u odnosima među kršćanima i s pripadnicima drugih religija.

Šefovi država će raditi za mir, ili neće, a sudit će im povijest. Na svakomu je od nas da širi ljubav i pobjeđuje mržnju svojim svakodnevnim djelovanjem. Naša će djeca to naučiti živjeti, a naši će unuci naučiti od njih; tako ćemo moći učiniti nešto da se svijet promijeni.

Duh nas i usred nevolja, žalosti i straha, potiče na zahvalnost. Na zahvalnost za dobro koje je uvijek prisutno, premda ne uvijek i svima vidljivo. Skriva se u malim gestama solidarnosti, u građenju mostova, u ustrajnom pouzdanju u ljudsku dobrotu.

Za blagdan Duhova u pravoslavlju je običaj da se u hramove za liturgije unosi trava te od nje pletu vijenci koji se kao blagodat čuvaju u domovima do sljedećih Duhova. Ispletimo već ovaj mjesec nove vijence zahvalnosti.

Zahvalni smo što je Pravoslavna Crkva u Makedoniji dobila svoju autokefalnost te što su krajem svibnja srpski patrijarh Porfirije i arhiepiskop ohridski i makedonski Stefan zajedno služili svetu arhijerejsku liturgiju u Skoplju. U nedjelju Duhova patrijarh je dao Tomos autokefalije arhiepikopu Stefanu u Sabornom hramu u Beogradu. Iako se katkada čini da Duh donosi podjelu, on stvara sklad.

Zahvalni smo što je, u općem zaboravu na nevolje ljudi prisiljenih da napuste svoje domove, Isusovačka službe za izbjeglice objavila knjigu Benoista de Syentya ”Treba dignuti glas – prihvat migranata, poziv na hrabrost”. Duh Sveti je duh hrabrosti koji nas tjera da se izložimo kako bismo zaštitili one koji su povrijeđeni u svom dostojanstvu, pritisnuti nepravdom ili siromaštvom.

Poučavanje Duha Svetoga čin je koji obnavlja iskustvo vjere i premošćuje udaljenosti. Uči nas prevladati ih. On je taj koji povezuje Isusov nauk sa svakim vremenom i svakom osobom te održava vjeru uvijek mladom.

Duh vraća naš um u naše srce. Duh čini da se iz onoga o čemu čujemo govoriti u evanđeljima, prijeđe na osobno poznavanje Isusa. Tako Duh mijenja naš život, čini da Isusove misli postaju naše misli.

Isusovi učenici zatvoreni u Gornjoj sobi u Jeruzalemu – muškarci i žene, zbunjeni nakon Isusove smrti i uplašeni pred prijetnjama progonstva, iskusili su snažnu prisutnost Duha i ta je prisutnost zauvijek promijenila njihove živote. A njihovi su pak životi, preobraženi snagom Duha, promijenili povijest.

I mi smo pozvani na promjenu i da promičemo promjene!