Sofronije Saharov (1896-1993), poznat i kao Starac Sofronije, bio je arhimandrit i jedan od istaknutih asketskih kršćanskih monaha dvadesetog stoljeća. Najpoznatiji je kao učenik i biograf svetog Siluana Atonca i priređivač njegovih djela te kao utemeljitelj patrijaršijskoga stavropigijskog samostana sv. Ivana Krstitelja u Tolleshunt Knightsu u Engleskoj.

***

Čovjek je ikona (slika) Božja, ali pitat ćemo: što u njemu tvori ikonu Božju? Ili drugim riječima: u što se to u njemu upisuje ikona Božja? Da li u tijelo? U psihičku ili psihofizičku strukturu čovjekovu? Da li u trojstvenu moć njegove duše?… Odgovor na ovo pitanje vrlo je složen. Prelamanja i odbljesci Božje slike nisu isključeni u svemu nabrojanom, no najbitniji je modus postojanja.

Stvoreno biće. po daru Božjeg milosrđa, ulazi u komunikaciju s vječnim i nestvorenim Bićem. Kako je to moguće? To je isto tako neobjašnjivo i nedokučiv, kao i tajna stvaranja svijeta ”ni iz čega” (ex nihilo). Pa ipak, takva je dobrohotnost Oca nebeskog čovjeka koji je čovjeku, stvorenu ”na njegovu sliku i njemu nalik”, dao sposobnost da primi oboženje, tj. da sudjeluje u božanskom životu, da poprimi božanski modus postojanja, da po blagodati postane bog.

Čovjek prima oboženje, tj. u činu oboženja Bog je aktivno načelo, a čovjek pasivno. Ipak, ovo primanje nije stanje pasivnosti jer se čin oboženja može dogoditi samo uz čovjekov slobodan pristanak. U protivnom iščezava i sama mogućnost oboženja.

U tome je suštinska razlika između početnog čina stvaranja i njegovog završenog – oboženja osobnih bića.

Ako je stvaranje svijeta otajstvo nepojmljive veličine, onda je otajstvo stvaranja vječnih bogova još neusporedivo veličajnije. Ako je sav život koji nas okružuje iznenađujuće čudo, onda je božansko čudo koje se zbiva s čovjekom koji ulazi u svijet nestvorene Svjetlosti, još beskrajno dublje.

Već sama činjenica da postoji čovjeka puni divljenjem koje nadilazi i zaustavlja njegove misli. Susreli smo ljude koji su, uzdigavši u sferu inteligencije vlastite ljudskoj stvorenoj naravi, bili zaslijepljeni njezinom luminoznom veličanstvenošću, ali kad je čovjek, djelovanjem Božjim, uveden u svijet nestvorene Svjetlosti, njegovo divljenje Bogu je neizrecivo, i on ne može naći ni riječi, ni slike, ni uzdahe da bi izrazio svoju zahvalnost.

Iz Starets Silouane, Editions Présence, Paris 1973, str.170-171.